StoryEditor

Krist s križa ne poziva na pravdu, već vapi Bogu da svojim ubojicama oprosti

5. travnja 2021. - 12:00
Krist se na Križu solidarizirao s patnjom svih žrtava te molio za oprost svim zločincima Duje Klarić/CROPIXDuje Klaric/Cropix

U medijima na Zapadu prevladava borba za status žrtve, stvarne ili izmišljene. Ovima drugima, s jedne strane, to je čisti viktimološki biznis, lukrativna rabota i, s druge strane, takvi na temelju izmišljanja raznih fobija i diskriminacija sebe nazivaju progonjenima samo da bi imali moralnu podlogu progoniti druge na matrici političke korektnosti. Uskrs je, pa neću o imenima i pokretima koji javno glume žrtve i progonjene, e da bi s te pozicije zapravo provodili prekrajanje povijesti Zapada i eliminaciju svih koji im stoje na tom podlom putu. Zato ću se pozabaviti stvarnim žrtvama i stvarnim zločincima u svjetlu uskrsne, Kristove poruke.

Prošlo stoljeće, pa i ovo, jest povijest krvoprolića, megazločina, u kojem su žrtve i zločinci izmjenjivali uloge. Emil Cioran u tom kontekstu napisao je jednu tešku rečenicu: "Zločinci se novače iz redova žrtava kojima nije do kraja odrubljena glava." Na što je mislio? Na začarani krug osvete koji se redovito poziva na pravdu i "ispravljanje povijesnih nepravdi". Naime, Njemačka je krenula u 2. svjetski rat sa statusom žrtve, poniženja, nakon nepravdi koje su im učinjene poslije 1. svjetskog rata; Srbija počinje agresiju na Hrvatsku legitimirajući to stausom žrtve za vrijeme Pavelićeva režima i "ugroženosti Srba u Hrvatskoj"; Vijetnamci, da se maknem od Europe, žrtve američke invazije, postaju zločinci u Laosu i Kambodži; komunistički režimi sve svoje monstruozne zločine čine u ime žrtava, potlačenih, itd., itd., itd... Cioran, dakle, nije baš u krivu, iako mu je izričaj brutalan. Ovom začaranom krugu nasilja i izmjene uloga žrtava i zločinaca kroz povijest Uskrs ima što reći, i žrtvama i zločincima.

Vražji krug

Kršćanska poruka spasenja vrti se oko grijeha i milosti, a ne oko "ispravljanja povijesnih nepravdi", te i žrtvu i zločinca stavlja pred isti "imperativ" odgovornosti, da se začarani krug nasilja zaustavi u svrhu mira. Teška je to poruka, ali je valja ukratko iznijeti.

Postoji duboka "nepravda" Boga biblijske tradicije koju nazivamo milost (Miroslav Volf). Već na prvim stranicam Biblije, u priči o Kainu koji ubija brata Abela, susrećemo tu vrstu "nepravde". Zanimljivo je da Bog ubojicu, Kaina, štiti od osvetničke smrti stavljajući mu znak na čelo.

Kain doduše biva sankcioniran osudom na lutalački život, ali Bog ne želi da se žrtva ili njegovi osvećuju, da nikakav zahtjev za pravdom ne može ozakoniti revanš. To je vražji krug koji onda, kako povijest svjedoči, nema kraja, jer bi grijeh (solidarnost u grijehu) koji je ušao po Adamu i Evi izgubio alternativu – milost i oprost. Pravda i pravo nisu dovoljni za korjenit mir i zaustavljanje začaranog kruga nasilja u kojem žrtve i zločinci kroz cijelu povijest izmjenjuju uloge. Dakle, Bog ne dokida zakone i pravdu (Kain je kažnjen!), već želi spriječiti to vječito pretvaranje žrtve u zločince i obrnuto, od kada je svijeta i vijeka na ovom našem planetu natopljenom krvlju i nasiljem zbog izmjena uloga. Milost je punina zakona, to je smisao Božjeg postupka.

Kristova pak krv, veli Pismo, rječitija je od Abelove jer nije uključena u "solidarnost u grijehu" svih nas rođenih nakon prvog pada, među kojima su i Kain i Abel. Doista, svi su sagriješili i potrebne su spasonosne milosti, veli Pavao u poslanici Rimljanima. Zato Kristova žrtva i ubojstvo progovaraju autoritetom apsolutne nedužnosti. Od početka, Krist na obraćenje jednako poziva i zločince, carinika Mateja, i od njegove strane potlačene Židove, žrtve, iz najnižih slojeva društva.

Alernativa ostaje

Za Krista sudbina čovjeka i čovječanstva nije "vječno vraćanje istoga". On ne donosi politički program, već je u pozivu na milost spasenja okrenut i tlačenima i tlačiteljima. Zato s križa ne poziva, kao i prvi mučenik Stjepan, na pravdu, već vapi Bogu da svojim ubojicama oprosti. Krist se na križu solidarizirao s patnjom svih žrtava te molio za oprost svim zločincima, iako su o pokliku "raspni ga" solidarni svi. Stoga, pred križem i nevinom krvlju koja je potekla na Golgoti, ni žrtve ni zločinci ne mogu se pozivati na svoja prava, osim jednog, dati se ili ne za druge, kao što je učinio najneviniji od svih. Križ i uskrsnuće stoga ne zahtijevaju interpretaciju, već – egzistencijalno određenje! Zato je križ oduvijek sablazan, veliki petak ljudskog razuma. Križ, jednako tako, ne utemeljuje neki novi moralni svjetonazor niti pravni ili politički poredak, već poziva na stanovanje, ulaz u kolibu milosti, poziv da ekonomiju moralnih zasluga ili superiornosti zamijenimo ekonomijom nezaslužene milosti (W. Pannenberg). Stoga žrtva ne mora (!) oprostiti, niti se zločinac mora (!) pokajati. Imperativ bi bio dodatno nasilje nad žrtvom, dok je oproštenje, kao i pokajanje, nezasluženi dar, koji prihvaćamo ili ne.

Nitko ne negira važnost zakona i kazne za ljudsko društvo, jer zakoni su institucionalizirana osveta (Girard), da ne bi svatko uzimao pravdu u svoje ruke, pa i Krist nije, kako sam reče, došao dokinuti zakone, već ih dokinuti ekonomijom milosti i obraćenja.

Da, tvrd je to govor, znam, no i dalje onda ostaje alternativa između Cioranove i Kristove dijagnoze. Pri čemu, ova prva, još uvijek kraljuje.

Sretan i blagoslovljen Uskrs!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
09. travanj 2021 12:26