StoryEditor
HrvatskaJučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: U slobodnoj zemlji Hrvatskoj svatko je slobodan zaželjeti smrt čovjeku koji tekstovima samo pokušava obraniti svoju – i našu! – slobodu

12. studenog 2021. - 14:54

Samo na jednom Facebook profilu čiji se ponosni vlasnik, inače filonacist koji seks plaća kokainom, odlučio olakšati po liku i djelu Borisa Dežulovića, više od tisuću takozvanih pratitelja zauzelo se za konačno rješenje njegova pitanja. U komentarima ispod objave većina ih se, naime, suglasila kako dotični novinar i pisac zaslužuje smrt, samo su se podijelili oko metode egzekucije: treba li ona biti bezbolna i trenutačna ili joj valja prethoditi dugo mrcvarenje.

Možemo samo nagađati na koliko stotina Facebook profila koliko tisuća ljudi ovih dana s jednakim žarom zaziva smrt čovjeka koji svojim tekstom nije uvrijedio nijednu ratnu žrtvu, nego je samo podsjetio na očigledno: da Vukovar već odavno nije grad, nego mauzolej iz kojega se planski isisava život da bi se preko njega cijela zemlja trajno zadržala u stanju ni rata ni mira. Samo to i ništa više.

Dežulović nije – poput, recimo, čovjeka koji se lažno izdaje za vukovarskog gradonačelnika, premda je ustvari direktor groblja – izgovorio jednu od najstrašnijih gadosti u našoj suvremenoj povijesti, da je cijepljenje djece čin silovanja, čime se, među ostalim, narugao i svim ratnim žrtvama silovanja. Samo je nanizao nekoliko savršeno neupitnih, potpuno neporecivih činjenica i zaključio neizbježno: da izvole odjebati svi oni koji su Vukovar i Hrvatsku doveli tu gdje jesu.

Digitalna kanalizacija

Nigdje nisam ni vidio ni čuo da je picigamortu Penavi itko zaželio išta ružno ili, nedajbože, konačno. Svojom stravičnom izjavom on je sigurno uzrujao mnoge, ne samo tisuće, nego desetke i stotine tisuća ljudi, ali nitko od njih nije zaželio da on zbog toga nestane. Ti ljudi, očito, pripadaju nekoj pitomijoj Hrvatskoj. Postoji, međutim, i ona druga, divlja, brutalna, surova, krvožedna. Čvrsto vjerujem da je ona, još uvijek, manjinska, ali nemam nikakvih iluzija. To manjinstvo ne može se opisati promilima, jer se radi o itekako ozbiljnom postotku. Ma koliko malešna bila, ta druga, nemilosrdna Hrvatska svejedno zastrašuje svojom veličinom.

Danima nakon što su se digitalnom kanalizacijom počele izlijevati kible fekalija, policija je konačno odlučila reagirati. Svečano su objavili da provode izvide i radnje kako bi ustanovili tko sve prijeti Dežuloviću. To bi vjerojatno zvučalo zgodno, profesionalno i umirujuće da nije potpuno besmisleno. Jer, sve i kad bi se svi policijski službenici ove zemlje sljedećih godinu dana bavili samo prijetnjama koje su upućene splitskom novinaru i piscu, njihov bi trud svejedno bio promašen i uzaludan. Naime, virtualnih obećanja brže ili sporije smrti posijano je u tolikome broju da se njima ne bi stigao baviti ni policijski aparat deset puta veće i puno uređenije zemlje, a kamoli tek naši nevoljki redarstvenici među kojima, izvan svake sumnje, mnogi dijele mišljenje ljudi koje bi trebali istraživati: da Dežulović apsolutno zaslužuje metak u čelo ili uže oko vrata.

Ne vjerujem da se ljudi rađaju dobri. Samo se rađaju. A onda ih prvo obitelj, a potom i društvo oblikuju u ovakve ili onakve osobe. Kakve su nam obitelji i kakvo nam je društvo, zorno je posvjedočio fabricirani slučaj Dežulović. Nije da to nismo i prije znali, ali sad se raspršio i zadnji tračak iluzije. Ako ne baš svaki drugi ili treći, a onda vjerojatno svaki četvrti ili peti čovjek kojega ćete danas sresti na ulici, tihi je ili glasni zagovornik usmrćivanja ljudi koji mu - zbog zatrovanosti nakaznim ideologijama i vlastite gluposti - idu na jetra. Takav društveni ambijent nije nam nitko podvalio, sami smo ga stvorili.

Grobarski botun

Osamnaesti studenog, na dan pada Vukovara, i ove će godine, kao i svake prethodne, kao i sljedećih, valjda, dvjesto godina, udarna vijest u svim televizijskim dnevnicima biti vijenci i svijeće. Da toga dana Hrvatsku pogodi razorni potres koji će odnijeti tisuće života, o njemu bi televizija izvijestila tek u petoj ili šestoj minuti, nakon što se gledateljstvo nauživa mučeničkih smrti i dresiranog pijeteta.

Ova zemlja može postati normalna tek kad se prvi televizijski urednik odvaži ignorirati grobarski bonton pa postupi kao žurnalistički profesionalac kojemu su aktualni događaji važniji od šupljih ceremonijala koji ionako ne služe komemoriranju žrtava, nego cementiranju šovinizma. No, taj film nećemo tako brzo gledati. Nema, naime, nikakve sumnje da bi se netko takav zbog svoje drskosti proveo kao bos po trnju i podijelio sudbinu Borisa Dežulovića kojemu je suđeno dovijeka se osvrtati na ulici. U slobodnoj zemlji Hrvatskoj u kojoj je svatko slobodan zaželjeti smrt čovjeku koji tekstovima samo pokušava obraniti svoju – i našu! – slobodu.

item - id = 1142510
related id = 0 -> 1157240
related id = 1 -> 1156171
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
09. siječanj 2022 05:59