StoryEditor
HrvatskaJučer, danas, malo sutra

Kad se strahu od orgijanja tvrde desnice dopusti vukovarska korona sjećanja, onda se stječu uvjeti da sve građane uhvati panika

13. studenog 2020. - 20:24
Dopustilo se i nedopustivo - makabrični vukovarski ceremonijalVlado Kos/Ilustracija/Cropix

Ponekad zaista pomislim kako bi optimizam trebalo sankcionirati. Možda ne baš kao kazneno djelo, ali svakako kao prekršaj protiv javnog reda i mira. Zadnjih dana, recimo, s različitih visokih adresa slušamo kako nam brojke zaraženih stagniraju te kako je to dobar znak, pače nagovještaj nekih boljih vremena.

Takve ocjene ljudi rado slušaju, još radije ih doživljavaju kao poticaj da se malo opuste. Devet mjeseci života pod pandemijskom psihozom učinilo je svoje, pa nam ne treba puno da bismo se ohrabrili i konačno si dopustili luksuz žmirenja na preporuke.

Optimizam koji se zadnjih dana širi možda jest diskretan, ali nije zbog toga manje štetan. Jer, barem nama u Dalmaciji, jesen još nije stigla. Kod nas traje bablje ljeto, ljudi preko dana hodaju u kratkim rukavima, čak se i kupaju.

Okej, potonjih nema previše, možda i nisu najboljeg duševnog zdravlja, ali opet teško se zgražati nad njima kad znamo da je temperatura mora dvadeset stupnjeva, a da se vani, u hladovini, mjere još i više brojke.

To definitivno nisu uvjeti za svakoga, ali za poneke jesu. Mi se još nismo pozatvarali u kuće, što će reći da kod nas nisu ispunjeni ni minimalni uvjeti za širenje virusa koji pogađa respiratorni sustav.

Na kontinentu je, pak, jesen već stigla, kako je i red. Kad će ako neće sad? Samo što se i tamo ukazala u blagom izdanju, bez studeni, mraza i obilnih kiša.

Suzdržani optimizam

Ako je naš svijet počeo vjerovati da vrhunac drugog vala popušta i prolazi, netko bi ga trebao upozoriti kako to možda i jest istina (premda bih se kladio da nije), ali tko kaže da je Covid-19 zaraza koja stiže po obrascu alpskog skijanja, u samo dva laufa? Zašto nas ne bi pogađala u tri, četiri, pet ili više turnusa?

Moja nestručna, a k tome i pesimistična malenkost ne može a da ne postavi još jedno uznemirujuće pitanje: ako su nam u babljemu ljetu ovolike brojke, što će tek biti kad se, konačno, i nama dogodi zima, kad se temperature silovito spuste kao bura s golih vrhova planina?

Paradoksalno, suzdržani optimizam koji se zadnjih dana širi proizvod je ničega drugog negoli gole panike. Hrvatska receptura hrvanja s koronavirusom od prvoga dana bila je presudno obilježena agonijskim, paralizirajućim strahom. U proljeće su paniku pogonili televizijski izvještaji iz Bergama gdje su viličari na paletama iznosili kapsile iz bolnica.

O novoj zarazi malo se znalo, sa zastrašujućim brojkama zaraženih i preminulih u Italiji ili Španjolskoj rastao je i strah da bismo i mi mogli podijeliti sudbinu tih zemalja. Panika nije zahvatila samo takozvane obične ili male ljude, nego i odgovorne u zdravstvenom sustavu i političkom životu.

Epilog znamo: zemlja je zakatančena preko svake razumne mjere. Histerija je otišla toliko daleko da su policajci pisali prijave šetačicama na Bačvicama (ali ne prije nego što su ih počastili verbalnim gadostima), a HGSS-ovci su držali prodike sredovječnim (i starijim) rekreativcima koje bi uhvatili in flagranti kako žustro pješače šumom.

Takav režim života sačuvao nas je od zaraze, ali nas je doveo do ruba ekonomskog ponora. Razmak između nas i provalije bio bi kudikamo veći da se lockdown proveo promišljeno i odmjereno, uz puno uvažavanje zdravstvenih rizika, ali i nužde da se pokuša održati što je više moguće poslovnih aktivnosti.

To se, međutim, nije dogodilo. Umjesto sabranosti, izabrali smo paniku. Što je najgore, još uvijek se ponosimo takvim izborom. Ne, naravno, vi ili ja, ali Capak i njemu slični.

Problematični lockdown

Činjenica što naše vlasti već tjednima odolijevaju izazovu da proglase neku varijantu lockdowna, također je izraz panike, ali ne zdravstvene nego ekonomske. Novo zaključavanje ne bismo preživjeli, mantra je koju iz dana u dan ponavljaju ne samo viđeniji politički čimbenici, nego čak i ljudi iz svijeta medicine.

Toj se ocjeni nema što prigovoriti, ali joj se može ponešto dodati. Na primjer, da se zaključavanje može dogoditi i mimo volje vlasti: jednom kad se pandemija proširi toliko da zablokira zdravstveni sustav te onemogući normalnu proizvodnju, odnosno pružanje usluga.

Taj lockdown također bi mogao biti plod nečije odluke. Naime, odluke da se ne poduzme ništa, da se dopusti (gotovo) sve i onda čeka hoćemo li imati sreće ili nećemo.

A kad se, pak, strahu od ekonomskog sloma pridruži još i strepnja od novog orgijanja tvrde desnice, pa se dopusti nedopustivo – naime, makabrični vukovarski ceremonijal de jure kolone, a de facto korone sjećanja – onda se polako stječu uvjeti da i sve građane počne hvatati panika.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

24. siječanj 2021 10:59