U danima neposredno prije Božića mnogi od nas razbijaju glavu oko kupnje poklona i proklinju se što u tu akciju nisu krenuli ranije. Jeste li znali da naši sugrađani s Filipina sve svoje poklone imaju spremne već u rujnu? Ogromne kutije, pretrpane raznoraznim stvarima, koje nerijetko kilažom premašuju i prosječnog Hrvata šalju se kroz 9. mjesec raznoraznim putevima u luku u Manilli. Reporteri Jutarnjeg lista odlučili doznati o kakvoj se božićnoj tradiciji radi.
Naime, Filipini su do kraja 19. stoljeća bili pod španjolskom krunom, a 1898. prešli su u ruke SAD-a. Od tada počinje razdoblje takozvane ‘benevolentne asimilacije‘ američke kulture u filipinski život u vidu otvaranja američkih škola, bolnica, preuzimanja engleskog jezika i drugih manifestacija američke kulturne ekspanzije po istočnom svijetu. Mnogi su to doživjeli, a doživljavaju i danas, kao sistemsko brisanje filipinskog načina života. No, američka je infiltracija bila samo jedna od boljki za filipinski način života u 20. stoljeću. Prije gotovo 60 godina, 1965., predsjednik države postaje Ferdinand Marcos koji utjelovljuje ideju političke korupcije i sustava ‘kleptokracije‘, odnosno iskorištavanja javnih sredstava za privatno bogaćenje. Takvim je sustavom zemlju ubrzo doveo do ruba siromaštva, a njezini građani više nisu mogli preživljavati radeći unutar granica svoje zemlje. Uništavanjem opozicije Marcos se sedamdesetih godina promiče u diktatora i započinje svoj velebni plan popularno zvan ‘Homecoming‘.
Radilo se zapravo o sistemskoj politici iskorištavanja filipinskih državljana u inozemstvu te podupiranja domaće ekonomije kroz slanje novaca nazad na Filipine. Za vrijeme Marocsovog režima milijuni filipinskih državljana raselili su se po svijetu, većinom bez mogućnosti i ideje da u zemlji u koju su došli ostanu i stvore vlastiti dom. Na zato ih se dodjeljivanjem statusa svojevrsnih nacionalnih heroja potiče da pumpaju domaću ekonomiju izvana. Filipinski ih je narod prozvao Balikbayans, u prijevodu povratnici. Filipinski povratnici, od režima prozvani i ‘novim aristokratima‘ bili su utjelovljenje nove ekonomske politike.
Iz ove politički motivirane odluke dolazi jedna od najvažnijih filipinskih božićnih tradicija: Balikbayan kutije. Naime, filipinska dijaspora u vrijeme Božića puni velike kartonske kutije poklonima za svoje obitelji na Filipinima. Kad kažemo pokloni, mislimo na potrepštine, hranu, slatkiše, ali i kaučeve, televizore i veš mašine. Sadržaj varira od kutije do kutije, a filipinska je vlada odavno ukinula poreze na kutije kako bi olakšala nastavak tradicije slanja.
Jutarnji list je razgovarao s Lenie Glasenhardt, ženom koja je u Hrvatsku došla prije skoro trideset godina i osnovala ovdje svoju obitelj. Kako sama kaže, ona je druga Filipinka koja je došla u Hrvatsku.
- Dobiti Balikbayan kutiju kao dijete je neopisivo. Svaka čokolada značila mi je svijet jer sam znala da je došla izdaleka, od nekog tko me voli, objasnila nam je Lenie. A kutije su uistinu ogromne; veličine 80x80, nemaju ograničenje kilaže.
- Glavno da ju možete zatvoriti, kroz smijeh govori Lenie.
- Često su teške i po 100 kg. Samo ju morate dobro zapakirati inače vam ju transporteri neće primiti. I obavezno morate napisati ime obitelji!, upozorava. A sadržaj varira od kutije do kutije - osim jednog artikla.
Vjerovali ili ne, Filipinci su ludi za mesnim nareskom. U Balikbayanskoj kutiji pronaći ćete najrazličitije artikle - ipak svatko ima svoje preference - ali bez mesnog nareska ju nećete slati. I to hrpetine mesnog nareska. Ljubav između mesnog nareska i Filipinaca traje još od 2. svjetskog rata kada su američki vojnici na Filipine donijeli ovaj konzervirani specijalitet. Domaće stanovništvo ga je toliko zavoljelo da do današnjeg dana gotovo niti jedan ručak ne prolazi bez ovog prerađenog mesnog zalogaja. A ostali pokloni? Lenie opet kroz smijeh odgovara: - Ma sve što vam padne na pamet. Tenisice, roba, hrana, igračke, ali najviše čokolade! Obožavamo čokoladu!
Procjenjuje da se iz Hrvatske godišnje pošalje oko 500 Balikbayan kutija na Filipine. Međutim, Lenie nam kaže da iza toga stoji puno organizacije i promišljanja. - Mi kutije šaljemo u 9. mjesecu kako bi ih naše obitelji primile oko Božića, to sve skupa traje tri mjeseca. A nisu ni jeftine. Na upit koliko novaca u prosjeku potroši na slanje jedne kutije ona odgovara - oko 300 eura. Sama kutija i troškovi slanja su 146 eura. Ostalo su pokloni.
Koliko god da je neobično zamisliti gigantske kutije od stotinu kila nakrcane raznoraznim artiklima, među kojima prevladava mesni narezak, znajući da ju netko na drugom kraju svijeta željno iščekuje ulijeva toplinu u srce. Mnoge obitelji na Filipinima žive bez nekog člana obitelji ili prijatelja koji je žrtvovao svoj život uz njih kako bi im financijski pomogao izdaleka. Balikbayan kutije simbol su te velike žrtve i ljubavi.
- Ne možete to zamisliti, kako je kad vam stigne kutija. Vama jedna čokolada iz kutije znači cijeli svijet, na kraju je s ushićenjem rekla simpatična Lenie.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....