Ima sretnih naroda i ima nesretnih naroda. Sretni narodi su oni koji u svojim junačkim pjesmama slave istinske heroje svoje nacionalne povijesti, svjetlonoše u službi Dobra. Recimo, one koji su se u Drugom svjetskom ratu borili protiv fašista. Osobito one koji su u toj borbi pobijedili.
A nesretni narodi su oni koji slave svoje ratne zločince, negativne figure nacionalne povijesti, mrakonoše u službi Zla. Recimo, svoje fašiste iz Drugog svjetskog rata. Jasno je gdje je na toj klackalici sreće i nesreće pozicioniran hrvatski narod. Osim nas, svoje nacističke kolaboracioniste iz WW2 u čitavoj Europi danas slave još samo u Srbiji i Ukrajini, te u određenoj mjeri u nekim baltičkim zemljama. Ali mi nismo ni Srbi, ni Ukrajinci, ni Balti, stoga nam najpreča mora biti naša vlastita nesreća.
Ta se nesreća gromko očitovala ovog tjedna u Imotskom, u zbornoj pjesmi tisuća mladih ljudi koji su na krcatom glavnom trgu urlali stihove pjesme „Evo zore, evo dana”, koja slavi dvojicu patoloških ustaških koljača i ratnih zločinaca – Juru Francetića i Rafaela Bobana. Najtužniji prizor ovog ljeta morao je zabrinuti svakoga kome je iole stalo do ove zemlje.
Podzemna Hrvatska izašla je u Imotskom na površinu, ogoljena u svoj svojoj „banalnosti zla”, kako bi rekla Hannah Arendt. Doista je to bio težak nesporazum s historijom: tisuće mladih osoba, čija lica još nisu izbrazdana iskustvom života, pjesmom slave ratne zločince i najveći šljam u povijesti hrvatskog naroda, uvjereni da slave borce za hrvatsku slobodu. Eto do čega dovedu dvostruke konotacije.
Zatukli ga seljaci
Moguće je da dio mladih pjevača s imotskog trga niti ne znaju tko su Jure i Boban, iako bi u svojoj dobi to morali znati. Jer već i sažeti pregled njihovih ratnih biografija odaje zbog čega njih dvojica nikako ne mogu i ne smiju biti pozitivan primjer mladima, osim u potpuno izvrnutoj stvarnosti podzemne Hrvatske, u kojoj je bijelo crno, a crno bijelo. Ličanin Jure i Hercegovac Boban u pjesmi su se sreli kao osnivači i zapovjednici Crne legije, zloglasne ustaške jedinice zbog čijih su krvavih zločina nad srpskim civilima u Bosni protestirali čak i Nijemci, smatrajući da tolika ustaška bestijalnost šteti njemačkim interesima, jer se narod zbog tih zločina okreće partizanima.
Iako pjesma sugerira hepiend, Jure i Boban nisu se dugo družili u ratu, jer je Francetić ubijen već krajem 1942., a način njegove smrti govori o popularnosti koju je uživao u narodu. Nakon što mu se avion srušio kod Slunja, dočepali su ga se lokalni seljaci: kad su ga prepoznali, zatukli su ga vilama i sjekirama. No, i to malo ratnog vremena bilo je Francetiću dovoljno da počini solidnu nisku zločina i pokolja (a Boban je nastavio s time i nakon Francetićeve smrti), koji su bili takvih razmjera da i u 21. stoljeću o njima pišu brojni svjetski znanstvenici.
‘Vitez‘ koji ubija žene i djecu
Među ostalim, britanski historičar Rory Yeomans u zborniku „U sjeni Hitlera” (London, 2011.) ističe Francetićevu odgovornost za tisuće ubijenih bosanskih Srba čija su tijela bačena u Drinu, a Yeomansov sunarodnjak Marko Attila Hoare u knjizi „Genocid i otpor u Hitlerovoj Bosni” (New York, 2006.) apostrofira pokolj 900 Srba i Židova iz Vlasenice u svibnju 1942. godine. Nadalje, švedski povjesničar Tomislav Dulić u knjizi „Utopije nacije: Lokalni pokolji u BiH, 1941-42” (Uppsala, 2005.) pokazuje da su pokolji i masovne deportacije Srba i Židova bili svakodnevica Crne legije, te da je Francetić osobno naređivao ubojstva uglednih Srba i Židova.
Tako povijesni izvori navode da su početkom lipnja 1941. ustaše iz Kule Fazlagića, po Francetićevom nalogu, maljevima i kundacima pobili 20-ak srpskih civila iz Gacka, Avtovca, Rudnog Polja i Nadanića, te ih bacili u jamu pokraj sela Korita. A prema izvještaju Velike Župe Dubrava od 5. kolovoza 1941., Francetić je 31. srpnja naredio hapšenje 235 srpskih civila u kotaru Ljubinje, među kojima je bilo 80 posto žena i djece, od kojih je većina upućena u koncentracijski logor u Gospiću.
Vidimo, dakle, da je naš „hrvatski vitez” bez problema hapsio žene i djecu, te ih slao u logore, uključujući i u Jasenovac. Pritom je Francetić u Jasenovac slao i hrvatske komuniste i druge Hrvate koji se nisu slagali sa zločinačkim ustaškim režimom. Nadalje, Francetićevi ustaše su u rujnu 1941. u Alipašinom Mostu kod Sarajeva pobili 60 srpskih civila, dok su 22. i 23. prosinca iste godine pripadnici njegove Crne legije ubili 12 žena i djece iz Donjeg sela i Viništa, kao i 15 žitelja sela Čelebić, većinom djece.
Ustaški krvnik i partizanski krvnik
Francetićev teror u Bosni bio je toliki da je pobunio i muslimanske intelektualce, koji su već u listopadu 1941. Sarajevskom rezolucijom osudili ustaške zločine nad Srbima, na što je Francetić – kako 2010. piše turski sociolog Onder Cetin – zaprijetio da će „pobiti sve potpisnike”. Čak je i njemačka vojna komanda od Pavelića „tražila da Jure Francetić, zapovjednik Prve brigade Crne legije, bude razriješen zbog nekontrolirane okrutnosti”, piše američki vojni historiograf J. Lee Ready u knjizi „Zaboravljena Osovina: Njemački saveznici i strani dobrovoljci” (1987.).
Ta nekontrolirana okrutnost ustaškog zločinca najzornije je došla do izražaja u selu Urije, gdje su Francetić i njegovi ljudi 17. srpnja 1942. poklali većinu seljana, od beba do staraca. O tome je svjedočanstvo ostavio član Titovog Vrhovnog štaba, crnogorski komunist Milovan Đilas, koji je par dana kasnije ušao u selo. U svojim potonjim iskazima Đilas će reći da su prizori koje je zatekao u selu Urije bili nešto najmučnije što je vidio za čitavo vrijeme Drugog svjetskog rata. „Ono što sam vidio toga jutra (...) tako me je zapanjilo svojim užasom”, piše Đilas u svojim „Sjećanjima”, koja je u prvoj knjizi svog „Ratnog dnevnika” objavio i povjesničar Vladimir Dedijer.
Valja reći da je Đilas bio najokrutniji i najkrvaviji jugoslavenski boljševik, barem od onih na visokim pozicijama u partizanskom oslobodilačkom pokretu. Njega se smatra odgovornim za velike partizanske zločine u Crnoj Gori i istočnoj Hercegovini u vrijeme „lijevih skretanja” krajem 1941. i početkom 1942. godine. Ako je među partizanima postojao ratnik koji je po količini krvi na rukama usporediv s Francetićem, onda je to bio upravo Đilas. Obojici su ruke bile krvave do lakata. Što je to, dakle, u selu Urije napravio najveći ustaški krvnik, a da je to toliko šokiralo najvećeg partizanskog krvnika?
‘Dijete je ležalo u gomili leševa‘
Đilas navodi da je, ušavši u selo, „pod širokom krošnjom ogromne kruške” naišao na dva seljaka koji su ležali na travi. „Ubijeni su u potiljak, kuršumi su izišli ispod desnog uha i otvorili ogromne rane, tako velike da je iz njih iscurio mozak, tu kraj njih, na ledinu”, piše Đilas, dodavši da je tu „ubijeno još šest seljaka”. Idući dalje putem, ugledao je još „deset, dvanaest leševa”, među kojima gotovo i nije bilo odraslih muškaraca. „Čini mi se, svega dva sredovječna čovjeka. Ostalo žene, djevojke, dječaci, djeca”, notira crnogorski komunist. Najpotresniji prizori tek dolaze. Par metara dalje Đilas je ugledao praznu kolijevku, a ubrzo je pronašao i dijete: „Dijete je ležalo u gomili leševa. Ali glava je bila zdrobljena, bez poklopca, bez kapi krvi u šupljoj lubanji. Mozak - da li tog djeteta? - upravo malo guste bijele kaše ležalo je pored glave, s komadima mesa. (...) Dijete je ležalo na lijevoj strani, ali lica okrenuta nebu, ručica skupljenih uza se, grudni koš bio je zdrobljen i ispod prljave košuljice, vrlo malo krvave, virio je naduven trbuščić. Sitno srdito dječje lice bez lubanje. Dijete je bilo žensko...”, piše Đilas, navodeći da su „i ostali leševi bili unakaženi”. „Lice jednog desetgodišnjaka bilo je ranjavo po čelu i jagodicama od uboda (nožem, op. a.). Neki dječak, isto tako prazne lubanje, kao kod onog djeteta, ležao je zgrčen oko žbunja kraj puta, prikupljenih bosih nogu i tankih mršavih ruku. Da dječak nije bio tako unakažen, reklo bi se da je zaspao tu u hladu”, opisuje Đilas tragove Francetićeva pohoda kroz selo. A potom je, hodajući dalje, na raskršću ugledao još „dvadeset i pet do trideset leševa”, a među njima „gomilu ljudskih, ženskih, dječjih tijela, udova, glava...”
Bijelo i crno
To je, dakle, bio ratno ponašanje „viteza” Jure Francetića: nepojamni zločin do nepojamnog zločina. Nije puno za njim zaostajao ni Rafael Boban, za kojeg revizionistički tisak navodi da je „svoju vojnu slavu stekao političkim i vojnim djelovanjem u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, zbog čega je bio nagrađen titulom viteza u NDH”. Pa da vidimo ta slavna „viteška djela” koja je Boban počinio u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, o čemu svjedoče razni izvori.
Među ostalim, u veljači 1944., nakon preuzimanja Koprivnice iz partizanskih ruku, Boban je iz odmazde dao strijeljati deset civila, a u lipnju još četvoricu. A psihopatska struktura Bobanove ličnosti, kao i ličnosti njegovih podređenih ustaša, vidi se iz njihovih postupaka u lipnju 1944. u Đurđevcu, kada je po Bobanovom nalogu uhapšeno četvero civila: zemljoradnik Ignac Živko, činovnik Herbert Kukec, urar Josip Berta i gimnazijalac Zlatko Mihelić. „Ustaše Stjepan Šante i Branko Fantoni, po nalogu Rafaela Bobana, pritvorenike su tukli bikovačom i toljagom danju i noću, turali im igle pod nokte, naređivali im da ližu pod i sol, od čega su nastupali srčani bolovi. Strijeljali su ih potom na đurđevačkom groblju, odluku o smrti potpisao je pukovnik Rafael Boban, a prije toga su ih opljačkali i obili urarsku radnju Josipa Berte”, navode povijesni izvori. Za razliku od Francetićeve, okolnosti Bobanove smrti nisu poznate.
Zadnji put je viđen u svibnju 1945. na Bleiburgu kako bježi od partizana, a ustaška mitologija tvrdi da je preživio i pobjegao u Argentinu, te da se kasnije u američkoj vojsci tobože borio protiv komunista u Korejskom ratu. No, ono što je o njemu poznato sasvim je dovoljno da ga smjesti u kategoriju psihopatskih ubojica i najvećih zločinaca u povijesti hrvatskog naroda, skupa s Francetićem. Jer kao što bijelo nije crno, nego bijelo, tako ni crno nije bijelo, nego crno.
Oni koji vam kažu drugačije ne žele dobro ni vama ni Hrvatskoj.