StoryEditor
HrvatskaJučer, danas, malo sutra

Datum rođenja postao je dovoljan razlog da nekoga osudimo. Dosta je bilo stigmatiziranja mladih!

22. kolovoza 2020. - 12:00
Ostavite mlade na miru, ne morate ih uzjahati dok su još ždrebadDavor Pongračić/HANZA MEDIA

Nitko pametan ne želi se vratiti u adolescentske godine. Je, lijepo je imati nemasnu, juvenilnu jetru, djevičanska pluća, savršeno protočne krvne žile, srce koje štepa kao Singerica, kičmu uspravnu kao uskličnik i nepotrošene zglobove, nove novcate, kao iz kutije. Ali manje-više sve ostalo je duboka ili, u najboljem slučaju, malo plića koma. Nemaš slobodu nego samo ograničeni suverenitet, pa se još uvijek moraš pokoravati volji one nepodnošljive starčadi koju zoveš roditeljima.

Fiskalno gledano, tretiraju te kao područje od posebne državne skrbi, što će reći da ti stalno doniraju nekakve pare, ali si ti svejedno sirotinja. Nisi ni gladan ni žedan, ni gol ni bos, nađe se i neka pinka za izlaske, ali sve je to malo i ništa, jer od tvojih apetita veće su samo tvoje oči. Nemaš kad prije uteći od tog očinskog/materinskog jarma i prodisati punim plućima, konačno biti svoj na svome.

Ali prije toga moraš donijeti neke važne, dalekosežne odluke koje bi ti mogle, zapravo je sigurno da hoće, odrediti život. Moraš, recimo, izabrati buduće zanimanje, što će reći školu odnosno fakultet po svome guštu i sklonostima, a onda se pomiriti s time da ćeš duge godine biti učenik ili student, pa onda naučnik ili pripravnik, ukratko, beznadni početnik koji će dugo, dugo ostati u tome ponižavajućem statusu.

Stare prdonje

Kao što ti je suđeno nositi hipoteku novaka u struci koju si izabrao, ne možeš uteći sudbini šegrta ni u svim drugim sferama života. Jasno ti je kao dan da ćeš se najviše izmučiti zato što si, između ostalog, i emocionalni početnik koji tek treba savladati mnoge važne lekcije koje se ne mogu naučiti iz knjige, nego samo metodom vlastite kože.

Da skratim, u mladosti je divno što raspolažeš ganc novim hardwareom. Problem je, međutim, u softwareu koji treba dugo i strpljivo ugađati da bi počeo proizvoditi očekivane učinke. Kroz tu kaštigu nipošto ne bih htio iznova prolaziti. Neka meni moje betežne zrelosti. Uostalom, kad mi je najgore, sjetim se Tine Turner (ili je to bila Cher?) koja je svojedobno rekla: "Pedesete su nove tridesete.“ U osamnaestima, devetnaestima i sličnima neka uživaju djeca.

Problem je, međutim, u tome što ne smiju. Kad bi se pokoravali naputcima epidemiologa, morali bi odustati od vlastite mladosti i svoje nježne godine staviti na čekanje. Pred vama je budućnost, imat ćete sve vrijeme ovoga svijeta jednom kad pandemija mine, navlače ih stare prdonje s odgovarajućim medicinskim kvalifikacijama ili bez njih.

Jer, kao da se cijela zemlja ujedinila u ocjeni da su mladi isključivi krivci­ za bujanje zaraze. Tu tvrdnju uporno ponavljaju i visoki čimbenici i običan svijet kojemu je neobično drago kad netko upre prstom i tako markira krivca za njihove nevolje. A sve bi bilo bolje, ma bilo bi famozno i turbo dizel da mladi odustanu od stila života koji je primjeren njihovoj dobi. Koliko dugo? Koliko bude potrebno, ali to ionako nema veze, jer je pred njima budućnost.

No, starkelje koje uporno ponavljaju gornju frazu ne razmišljaju o tome da u famoznoj budućnosti naše djece nema mjesta za sadašnjost koju bismo im rado ukrali. Klinac kojega moramo uvjeriti da se u osamnaestoj godini života treba zakovati u primaćoj sobi, ne može se nadati da će za godinu ili dvije, jednom kad korona – ako ikad? – prođe, iznova imati osamnaest godina.

Imat će devetnaest ili dvadeset, bude li imao sreće možda će doživjeti i stotu, ali nikada više neće imati osamnaest niti će igdje moći kupiti priliku da proživi ono što je u realnom vremenu propustio. Propustiti pedeset šestu godinu nije neki problem dokle god znate da vas čeka pedeset sedma. Osamnaesta se, međutim, ne može i ne smije predati bez borbe.

Disciplinirani štreberi

Nekidan je ministar Beroš izvolio primijetiti kako je uočeno grupiranje mladih ispred određenih prodavaonica. S druge strane, mi već danima uočavamo glupiranje starih koji kao da su zaboravili da su ikada bili mladi. A možda i nisu. Niti su išta zaboravili, niti su ikada i bili mladi. Da bi čovjek završio medicinski fakultet i potom stekao specijalističko zvanje, mora pristati na naporan rad i mnoga odricanja. U nekim slučajevima i na odricanje od vlastite mladosti.

Strašno je, međutim, kada netko takav vlastito iskustvo proglasi za mjeru svih stvari, pa grčevito brani princip da svaki mladić i djevojka moraju biti disciplinirani štreberi, a ako nisu, da su automatski društveno opasni.

Pobogu, ostavite mlade na miru. Doći će dan – nažalost, uvijek dođe – kad će i njih netko osedlati, ali ne morate ih uzjahati dok su još ždrebad.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

22. listopad 2020 21:13