StoryEditor
HrvatskaVLAŠKA POSLA

Ante Tomić: Džaba mu je sad sva slava, ugled i novac koji je zaradio. I Đoković je pred običnim graničarom nitko i ništa...

11. siječnja 2022. - 19:33

Sve nas na granici obuzme nelagoda. Da smo najispravniji na svijetu, svejedno nas ne napušta dojam da smo zbog nečega krivi, da nemamo nekakvu potvrdu, da smo pogrešno ispunili nekakav formular, da nismo znali nekakav važan propis, da nam je na fotografiji u putovnici drugačija frizura... Neka smo i hiljadu puta otvorili putovnicu i pogledali dokad ona vrijedi, opet će nam u času kad je budemo pružali graničnom službeniku glavom sijevnuti panična misao: “Putovnica mi je istekla!”

Takvi prepadnuti zaustavljamo smo se kod kioska Bregani ili pred aerodromskim šalterom, sa svojim najljubaznijim licem trudimo se djelovati opušteno, bezbrižno. “Kako ide?” upitamo prijateljski službenika koji nam pregledava torbu, a on je hladan, profesionalan i ništa nam ne odgovara. Zbog toga se osjetimo posramljeno. “Čuj, kako ide? Koji sam ja ulizivački šupak!” govorimo sami u sebi.

Pravili se važni

Nema mnogo nas koji smo na granici prkosni i pravdoljubivi. Pobunit ćemo se i povisiti glas jedino ako se se provjera otegne i službenik postane sitničav i neugodan. Inače smo pristojni i strpljivi, krotko otvaramo prtljažnik i podižemo rezervni kotač da pokažemo da ne krijemo ništa ispod. Znam samo dvojicu da su se na granici pravili važni i nijedan nije zbog toga dobro prošao. Jedan je iz ladice u svom splitskom stanu uzeo ženinu putovnicu, a da to nije znao ni kad ju je nekoliko sati kasnije nedaleko Trsta pružio kroz automobilski prozor. “Ovo ste vi?” upitao ga je službenik gledajući sliku. “Ne, ti si”, odbrusio mu je naš sugrađanin dosjetljivo.

Drugi je Boris Dežulović, prije tridesetak godina, na jeruzalemskom aerodromu Ben Gurion, na zloglasno sitničavom i strogom check pointu gdje se i dječji pjevački zborovi u bijelim dokoljenkama zadržavaju po četiri sata. “Šta imate za prijaviti?” upitao je mladić u uniformi, a Boris mu je šeretski, kontajući na poznatu duhovitost židovskog naroda, rekao: “Bombu.” Nakon toga je morao odstupiti dva koraka unatrag, kleknuti i staviti ruke na zatiljak.

Jučer je izašao transkript razgovora Novaka Đokovića i australskog graničnog činovnika koji mu je poništio vizu za ulazak u zemlju. To je po svemu suh, službeni razgovor, gdje činovnik uljudno tvrdi da se Đoković morao cijepiti protiv korone, a Đoković mu jednakim tonom odgovara da nije. Nema u njihovoj razmjeni mišljenja ni na trenutak ničega osobnog, nikakve emocije, ni nervoze, ni nestrpljenja, ni bijesa, ali svejedno iz svega izbija jedna gotovo kafkijanska tjeskoba i očaj.

Možete se zamisliti na mjestu ovoga sportaša, našli ste se možda i sami u jednakim prilikama. Na drugome kraju svijeta, na osam, deset ili dvanaest sati vremenske razlike, iscrpljeni nakon prekoceanskog leta, sa žgaravicom od avionske piletine, od jučer ujutro u istim gaćama i čarapama, morate odgovarati na nekva pitanja na tuđem jeziku.

Bulšit s fejsbuka

S Novakom Đokovićem u ovome je slučaju teško suosjećati. Ustrajavajući na antivakserskim ludostima, on je sam većim dijelom kriv za nevolju u kojoj se zatekao. Mučno nam je, osim toga, od tipova kao što je on, koji ni srednju školu nemaju, a smatraju se intelektualno nadmoćni infektolozima i epidemiolozima. Zbog njihove samodopadne neukosti i njihovih maloumnih teorija urote sve ovo s koronom traje dulje nego je trebalo trajati. Hiljade njih bili bi živi da nisu vjerovali u bulšit s fejsbuka. Hiljade nesretnika neće vidjeti svoju djecu kako odrastaju zbog bulšita koji je i Novak Đoković pomogao širiti. Ono što su oni propustili neusporedivo je gore od njegovog propuštanja Australian Opena.

Svejedno, čitajući transkript Đokovićevog razgovora s australskim činovnikom, u trenutku vam se učini da ste u prostoriji s njim. Možete doživjeti njegovu bespomoćnost i jad dok čeka da činovnik u drugoj sobi završi razgovor s pretpostavljenima. Podigne načas glavu i osluškuje jeku razglasa, misleći da njega zovu, a onda se ponovno zapilji u modri sintetički sag sa znakom aerodroma.

Koliko god zna da je sve ispravno učinio, ne napušta da dojam da je zbog nečega kriv, da nema nekakvu potvrdu, da je nekakav formular pogrešno ispunio, da nije znao nekakav važan propis... Džaba mu je sad sva slava, ugled i novac koji je zaradio. Na granicama smo ništa, bez ljudskosti i dostojanstva, na najnižim točkama naših života.

item - id = 1158379
related id = 0 -> 1158912
related id = 1 -> 1158886
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
13. siječanj 2022 19:34