Poznati televizijski novinar, voditelj i urednik Aleksandar Stanković predstavio je sinoć u Dubrovniku, u prepunoj petoj lađi Lazareta knjigu "Depra" i ispričao svoju borbu s depresijom koja traje već 14 godina.
Stanković se na početku našalio rekavši kako je na jednom događaju oko knjige u Zagrebu bilo samo 10 ljudi pa je svakome morao gledati u oči i upravo zbog toga mu je drago zbog velikog broja posjetitelja u Dubrovniku
- Kliničku depresiju je teško opisati nekome tko nema iskustvo s depresijom. Ovo su pokušaji, cijela je knjiga pokušaj da ljudima koji ništa ne znaju o depresiji približim bolest, a ljudima koji boluju od nje, želim reći da sam i ja taj. Psihijatrica mi je savjetovala da radim, ali da je bilo teško raditi, jest. Moja producentica je znala za moju bolest, a moji urednici nisu, saznali su to tek kad sam krenuo s izdavanjem knjige. Jednom sam skoro odustao od emisije kad je gost bio tenisač Nikola Pilić, ali mi je psihijatrica savjetovala da to odradim. Emisija je prošla, imao sam dojam da gost nije primijetio da nešto nije u redu. Nakon toga sam dva, tri puta bio u kušnji da odustanem od emisije, ali svaka je išla. Tijekom emisije nisam imao napadaje, adrenalin se zbroji i u tom trenutku idem..., piše Dubrovački vjesnik.
- Mi u hrvatskom jeziku imamo problem, ne razlikujemo loše raspoloženje od kliničke depresije koja je ozbiljna bolest. Možete biti loše raspoloženi, ali to je nešto što brzo prođe, za razliku od kliničke depresije, koja se ne manifestira samo lošim raspoloženjem. Problem je što ljudi ne razlikuju jedno od drugog. Ljudima obično preporuče da izađu, da prošetaju, da budu na svježem zraku, ali to ne pomaže. Recimo, u trenucima kad sam bio ozbiljno bolestan, nisam se mogao baviti sportom. 2010. sam dobio nagradu za novinara godine Hrvatskog novinarskog društva i cijelu tu noć nisam spavao, to mi se nikad prije nije dogodilo. Pripisao sam to uzbuđenosti. Iza toga nisam spavao još jednu noć, ispričao je televizijski novinar te nastavio:
- Sljedećeg dana sam sa suprugom imao dogovoreni izlet u Opatiju. Išli smo s bebom i kad smo došli, počeli su mi se javljati prvi simptomi koji su me malo zbunili: događali su se u vrlo kratkim vremenskim razmacima, jedni za drugim. Prvo su mi se počele tresti ruke i noge, potom mi se, za jedno-dva tri sata, dogodio osjećaj tako jake nervoze da bih najradije iskočio iz svog tijela, iz svoje kože... Ali, ne možeš pobjeći od sebe! Ni treću noć nisam spavao, sljedeći dan su se pojavila još dva simptoma, a najgori mi je bio nedostatak koncentracije... Bilo je to kao teško pijanstvo, ali bez padanja. Nisam mogao dulje od minute razgovarati s drugom osobom i vidio sam da me to ograničava u komunikaciji s okolinom. Uslijedila je večera i dogodilo mi se nešto što mi se nikad nije dogodilo: došao sam gladan, bio je švedski stol, napravio sam korak i nastao je potpuni izostanak teka, kao da se spustila zavjesa. To mi se sve dogodilo u dva dana, potpuna promjena ličnosti... Četvrtu noć popio sam neke anksiolitike ne bih li spavao i malo sam možda odspavao, sat ili dva... Sutradan sam rekao supruzi da moram potražiti pomoć, prisjetio se Stanković.
- Moja sreća je bila da sam nešto znao o depresiji i anksioznosti, laički sam se zanimao za tu temu. Zanimala me psihijatrija. Inače, da sam studirao medicinu, vjerojatno bih studirao psihijatriju... Nisam sebi postavio dijagnozu, ali sam pretpostavljao da je to neki oblik psihičke bolesti. Poznavao sam jednu psihijatricu, pošao sam kod nje u Zagreb. To je jedna divna žena koja mi je rekla: "Aco, mislim da se kod tebe radi o depresiji!" Rekla mi je da me mora opservirati najmanje dva do tri tjedna da bi mi mogla nešto reći na temelju svog iskustva. Propisala mi je ozbiljne tablete za spavanje, rekla mi je da moram spavati jer je to preduvjet za zdravlje. Kroz dva-tri tjedna mi je bilo gore i nakon toga, psihijatrica koja se zove Vjera Stein, rekla mi je da se radi o srednje teškom stanju depresije.
- Težak slučaj depresije je osoba koja leži i koja se ne može dići, koja nema snage ni za to. Rekla mi je da je mali put između srednje i teškog slučaja zato mi je preporučila terapiju: lijekove i psihoterapiju. Bio sam spreman bilo što napraviti. Rekla mi je da ne očekujem da će mi brzo biti bolje jer antidepresivi ne djeluju odmah, dodala je da će trebati dva do tri mjeseca da djeluju i da mnogim ljudima i ne pomognu. Nadao sam se da će mi to pomoći. Dva, dva i pol mjeseca mi se događalo upravo to, bilo mi je stvarno očajno. Od svih simptoma, relativno brzo su se pojavile crne misli i to je razlika između anksioznosti i depresije: a za razliku od anksioznosti, kod depresije su misli o samoubojstvu zastupljene. Nisam razmišljao o suicidu, ali kad mi je bilo najteže, kad me bolest toliko umorila jer sam se svako jutro dizao misleći da će mi biti bolje a bilo je gore, stajao sam na tako jednom na balkonu i pomislio sam: "Ako će tvoj život biti ovakav, bolje da ga ne bude!" Taj nedostatak koncentracije me je najviše mučio. Nakon dva i pol mjeseca mi je bilo bolje, rekao je gost u Lazaretima.
Rekao je kako se s depresijom bori već 14 godina, ali da mu nikad nije bilo teško kao tad, na samom početku.
- Naučio sam se živjeti s tim. Prošle godine sam imao razdoblje od tri do četiri mjeseca kad mi nije bilo dobro. Mogao sam raditi, ali nisam imao radosti u ničemu... Međutim, radio sam na sebi, dosta mjeseci sam dobro i kad nisam dobro znam da će mi biti bolje. Dosta sam se upoznao s bolešću. Knjigu sam nazvao ‘Depra‘ kao da depresiji tepam, nekad ja nju zagrlim, nekad ona mene, kako već ide... Kad mi je bilo loše, nije mi bilo do ljudi. Depresija mi je povećala introvertiranost. Nisam išao na koncerte, nije mi se dalo biti s tolikim brojem ljudi... Osjećam se dobro u društvima koja su relativno mala, ne volim društva u kojima ima 10 ljudi i u kojima svatko nešto dobacuje. Više se volim družiti s ljudima koji ne pričaju o svojim problemima, ali ako mi se netko obrati tko ima slična stanja, neću smatrati da me umara. Od silnih reakcija koje sam imao na knjigu, 98 posto ljudi nije tražilo ništa. Javljali su mi se ljudi koji su mi rekli da im je strašno drago što govorim o depresiji.
Znali su me pitati koju terapiju pijem, ali im kažem da nisam liječnik i da bi im to trebao savjetovati njihov liječnik. Takvi se oduševe što im se uopće netko javio. Ne uzimaju mi energiju ljudi koji mi se javljaju sa svojim problemima, priznao je zaštitno lice emisije "Nedjeljom u 2", piše Dubrovački vjesnik.
Govorio je i možebitnim uzrocima bolesti.
- Stručna znanost kaže da je klinička depresija dijelom biološki uvjetovana, dakle, nešto je na što ne možeš utjecati. Drugo, depresija nam se javlja zbog nekih trauma. Nisam ležao na kauču kod psihoterapeuta jer su mi relativno brzo pomogle tablete. Ali, pišući knjigu, napravio sam ‘autopsihoterapiju‘, došao sam do nekih odgovora, razloga.. Jedan od razloga je možda smrt oca, umro je od infarkta kad sam imao 13 godina... To je za mene i mamu bio totalni šok... Mama je legla i nije se dizala 10 dana. Ja sam u to vrijeme bio ‘organizator‘, dočekivao sam sve te ljude koji su nam dolazili, održavao neko raspoloženje... Mami je kasnije bilo bolje, ali sam kao klinac navukao tu neku ‘fasadu‘ cinizma, strašno me povrijedila tatina smrt. Htio sam se zaštititi tako što ću biti nepovjerljiv prema ljudima.
- Povukao sam se u sebe, jako malo ljudi sam dopustio da uđu, da dopru do mene... To su bili obitelji, tri moja dobra prijatelja, mama, a sve druge sam držao na distanci. Nikad nisam dizao tu ‘ciničnu zavjesu‘. Može to biti jedan razlog. Drugi razlog bio je rat. Nisam aktivno sudjelovao u ratu s puškom u ruci, ali pamtim to razdoblje kao traumatično iako nisam imao direktne gubitke, nisam izgubio nikog od bližnjih. Treća stvar je posao koji radim: sigurno je on doprinio o tome. Godinama, nakon stresnih emisija, znalo se događati da bih dolazio na obiteljski ručak kod mame ali mi se tresla ruka, nisam žlicu mogao primaknuti ustima..., izjavio je Stanković te dodao:
- Godinama sam mislio da taj stres s posla dobro kanaliziram, rješavao sam ga fizičkom aktivnošću. Jedno deset godina sam te probleme ‘liječio‘ fizičkom aktivnošću i to je bilo ok, ali onda se dogodilo što se dogodilo. Morao sam nakon toga čekati šest mjeseci da mi bude bolje da bi se mogao vratiti sportu. Fizička aktivnost može pomoći do jedne razine, ali kad ozbiljno oboliš, to ne pomaže. Također, imao sam bebu kad sam obolio. Optužio sam samog sebe što nisam mogao biti otac kako treba, ali moja supruga Željka odigrala je ključnu ulogu. Rekla mi je da se liječim dok mi ne bude bolje, preuzela je sve obaveze i sva moja zaduženja doma. Rekla mi je da je moje da se liječim i to je zbilja bilo tako. Bila mi je velika podrška u borbi i to jako puno znači. Prijatelji kojima sam rekao za bolest, postali su mi još bolji prijatelji. Zbilja sam imao podršku. Dugo godina nakon toga nisam želio imati drugo dijete, pomislio sam da dijete nije uzrok bolesti... Postporođajna depresija postoji i kod muškaraca, ona nije tako teška kao kod žena i događa se svakom četvrtom muškarcu, ali događa se. Možda su to razlozi moje depresije?! Ne znam. Ima puno ljudi koji imaju puno veće traume nego ja pa nemaju depresiju tako da ne mogu reći da su sve te traume doprinijele tome da sam bolestan. U psihijatriji to nije egzaktno kao kod drugih bolesti, otprilike sam to sebi tako protumačio, naveo je Stanković.
Nije krio ni kakav je odjek izazvala knjiga "Depra".
- Znao sam da će reakcije biti relativno dobre, ali nisam znao da će biti tako izražene, mnogobrojne... Kako sam počeo pisati knjigu? Moja me psihijatrica upoznala s jednom osobom koja boluje od depresije, bio je to neurokirurg. Rekao mi je da je njemu bilo godinu dana loše, a meni ‘tek‘ dva i pol mjeseca... Nije rekao da se izliječio, ali da je funkcionalna osoba, da radi jedan od najodgovornijih poslova na svijetu, da je uspješan u tome i da ima obitelj. Dodao je kako se s tom bolešću može živjeti. Ja sam to obično doživljavao kao da sam na dnu bunara i da jako, jako daleko vidim svjetlo. Zapravo, ne vidim to svjetlo, ali taj čovjek kao da je bio to svjetlo.
- Kad mi je bilo jako loše, taj njegov primjer mi se uvijek vraćao. Nakon 10 godina bolesti počeo sam razmišljati da napišem nešto pa da možda ja nekome budem ono što je on bio meni jer sam vidio koliko je to sugestivno što mi je rekao. Drugi razlog pisanja knjige, htio sam ljudima, koji ne znaju što je depresija, otvoriti tu temu. Prvo sam počeo pisati pjesme, izdao sam dosad tri zbirke pjesama i mislio sam da će biti još jedna zbirka, ali na temu depresije. Ali, shvatio sam da će poeziju zanimati mali broj ljudi. Na jednoj strani u knjizi je pjesma, a na drugoj je prozno objašnjenje što je pjesnik htio reći. To se relativno brzo čita, potrebno je dva do tri sata, a i relativno sam to brzo napisao. Često ispravljam, skraćujem pjesme, trudio sam se da prozni dio bude poetski, da što širi krug čitatelja može to pročitati.
- Bio sam nedavno u Virovitici, tamo je bio gradonačelnik Virovitice koji je ispričao da mu je došla žena, zaposlenica gradske uprave, koja misli da pati od depresije. Savjetovao je da boravi više vani, da šeta... Na predstavljanju se digao i priznao da bi joj dao drugačiji savjet da je znao kako taj dobronamjerni savjet ustvari ne pomaže, a to je čuo na predstavljanju knjige. Jedini savjet koji možete dati oboljeloj osobi jest to da potraži stručnu pomoć, a drugo, samo saslušajte takvu osobu. Možda je nećete razumjeti, ali depresivcima je jako važno kad se mogu nekome izjadati, kad mogu reći kako im je a da ih ta osoba ne osuđuje. Naime, mentalne su bolesti kod nas stigmatizirane: lako je priznati u Zagrebu da si klinički depresivan, ali, ajde to priznaj u selu?! To je puno teže u manjim sredinama, usporedio je Stanković i dodao:
- Bilo mi je najvažnije da se razgovara o tome, stvarno vidim da se više razgovara o tome, čak se u Saboru raspravlja o tome da se osnuje Liga koja bi se borila protiv depresije, nešto poput ‘Lige protiv raka‘ i da su u to uključeni članovi svih stranaka. Knjiga je moj primjer, kako sam živio i doživio depresiju, ovo nije self-help knjiga sa savjetima jer da imam savjetima, dao bi ih samom sebi... Istina, nešto sam naučio kroz bolest, ali ne dajem savjete... Nikome nisam nametao nikakve odgovore jer se to ne usudim.
- Priznao sam supruzi i prijateljima da sam bolestan, ali bio je problem priznati majci. Nakon što mi dva mjeseca nije bilo dobro, došao sam jednu večer i rekao joj da bolujem od depresije, a kaže ona meni: "Ona tvoja bivša, rekla sam ja tebi, znala sam ja... A i ona tvoja sadašnja..." Šutio sam, ali ta njezina analiza bila je sa ‘sadašnja‘ i ‘bivša‘, ali nigdje nije sebe spomenula?! (smijeh) Ne bih ovo rekao da je mama tu, ali i ovo je moja terapija! Mama je imala otpor prema tome jer nije znala što je to, njoj je problem bio u snajki koja joj je ‘uzela sina‘. Kad je, na moj nagovor, otišla kod psihijatrice, vratila se puno pažljivija prema meni, baš je ulagala napor da mi bude bolje. Otvaranje je teško, nije jednostavno. Sad u ovoj fazi života mi nije teško, dosta sam posložena osoba, a pišući ovu knjigu, znao sam da nemam tu ništa puno za izgubiti. Supruga me podržavala da pišem, ali kad je pročitala, rekla mi je da to fenomenalno, ali da bi voljela da to nisam ja jer sam pisao o obiteljskim relacijama i nije baš željela da to izađe vani da djeci sutradan netko nešto ne dobaci... Nakon par dana smo sjeli, rekao sam da imam već dovoljan broj hejtera kroz karijeru, rekao sam da će od knjige biti veća korist nego šteta... Sad je mirna.
- Bilo je nekih ružnih reakcija od javnih osoba jer imaju animozitet prema meni, međutim, te reakcije su bile jako minorne. Nisam imao loša iskustva. Jedan čovjek, kojemu očito nisam drag, javio se tijekom predstavljanja u Koprivnici i rekao mi da imam dobar posao, da sam dobro plaćen, da imam dobro auto te je ustvrdio da sam si to umislio. Jer, on koji ima četvero djece i koji spaja kraj s krajem ne stigne ni pomisliti da ima depresiju! Gomila ga je ušutkala, povukao se! Srećom da nema u obitelji tako nešto, ali ljudima nije zamjeriti jer ne znaju puno o toj temi... Nisam htio da ovo ispadne ‘trendy‘, da ‘bogati plaču‘... Na žalost ili na sreću, mi koji smo poznati, naš se glas dalje čuje... Koristim činjenicu da sam relativno poznat i da o tome mogu govoriti velikom broju ljudi, poručio je Stanković.
Ispričao je i kako se snalazi na poslu.
- Trenutno je uredničko vodstvo takvo da se s njim slažem, cijenim Mariju Nemčić, njoj sam priznao da imam depresiju, generalnom direktoru sam isto rekao... Bila im je dobra reakcija, rekli su mi da izađem s tim i da pričam o tome. U ovom poslu ne volim neke ljude, što se kaže, biciklo ne bih na njih naslonio i tu ne mislim na ljude s HRT-a, nego na neke javne osobe. Međutim, da je netko od njih izašao s tom pričom, mogao bih sa strane staviti sav animozitet jer znam koliko je bolest gnjavatorska, koliko gnjavi. Imam sreću da kod mene nije razvijen najteži oblik, a oni koji boluju od najtežeg oblika, to je prava muka, rekao je televizijski voditelj.
"Danas sam dobro"
Odgovorio je moderatorici i na posve jednostavno pitanje: "kako si?"
- Danas sam dobro, ovdje se dobro osjećam. U dobroj sam fazi, a i da nisam, ne bih vam to priznao! (smijeh) Nikad ne znate koliko će to potrajati i kad će se pojaviti, a inače to teže pada mojoj supruzi nego meni jer ja znam kako to ide, znam da će doći i proći, a ona je zabrinutija za moje zdravlje nego ja. Znam da će to doći i da će proći, ali nikad mi nije bilo loše kao prvi put. Ne strahujem, ne razmišljam danas hoće li mi sutra ujutro biti dobro, normalno živim. Nisam propagandist tableta, ali ako netko ima otpor prema antidepresivima, moram reći da se radi o tabletama koje vam raspoloženje dovodi u ravan u kojoj ste bili prije, ne odvedu vas ni gore ni dolje, niste ni euforični ni sedirani... To je kao ‘štaka‘ i još sam na tome... Pokušao sam se skinuti, ali možda ću ih jednog dana prestati piti. Znam ljude koji ih uopće nisu trebali, neki ih moraju piti doživotno, neki su morali piti, ali više ne moraju... Ima tih različitih slučajeva. Ja jesam na terapiji, imam dvoje djece, uskoro radim 1000. emisiju na televiziji... Dakle, može se, kao u mom slučaju, voditi lijep život..., kazao je Stanković.