Crni dani dolaze za HDZ-ovce. Teški, olovni oblaci, kao u Matoševoj pjesmi, nadvili su se nad ljudstvo najmnogoljudnije hrvatske stranke. A za sve je kriv njihov čovjek – Andrej Plenković.
U svom misionarskom pohodu da svoj narod privede među najbolje i najpoželjnije narode svijeta, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice te ujedno i hrvatski premijer, koji vlast može izgubiti samo ako zaboravi izići na izbore, odlučio je Hrvatsku uvesti u društvo zemalja koje čine Organizaciju za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD). I to vrlo brzo, već za godinu, najkasnije za dvije.
Kako je Jutarnjem listu potvrdio izvor iz Vlade, Plenković Hrvatsku u OECD-u, dakle među elitom koju trenutačno čini samo 38 država, želi vidjeti 2026. godine, čime bi, smatra premijer, hrvatski put prema europskim i svjetskim integracijama bio zaokružen, ako ne i završen.
Nakon primanja u Ujedinjene narode (1992.), ulaska u Svjetsku banku (1993.), zatim i u Vijeće Europe (1996.), pa Svjetsku trgovinsku organizaciju (2000.), NATO (2009.), Europsku uniju (2013.) i Schengen (2023.), članstvo u OECD-u bit će posljednja potvrda priznanja Hrvatske kao zemlje koja je od točke prijepora postala neosporna činjenica i važan regionalni faktor.
Kriteriji, pravila i standardi
Ipak, u čitavoj toj priči ima jedan "ali", i to velik, težak i olovan, koji brine HDZ-ov živalj. OECD, naime, zahtijeva ispunjenje određenih kriterija, odnosno provođenje zajedničkih pravila i standarda. Nije dovoljno samo pokucati na vrata i reći evo me, sad je moj red. Uostalom, Rumunjska i Bugarska, kao jedine države iz Europske unije, uz Hrvatsku, još uvijek su ispred tih vrata. I nikako da ih prozovu.
Kao što joj i samo ime kaže, Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj primarni je cilj ostvarivanje ekonomskog rasta, praćenog visokom zaposlenošću i rastom standarda uz očuvanje financijske stabilnosti. Uloga OECD-a je savjetodavna, preporuke nemaju nikakvu pravnu snagu i ne postoje mehanizmi kojima bi se članice prisililo na nešto. Ali...
Ali uvjeti za priključivanje postoje. I to strogi uvjeti. A jedan od glavnih/strožih unaprjeđivanje je kontrole državnih kompanija, borba protiv korupcije, sprječavanje sukoba interesa i smanjenje utjecaja državnih kompanija na gospodarstvo.
Hrvatska je još 2017. godine uputila službeni zahtjev za članstvo u OECD-u, a u siječnju 2022. Vijeće OECD-a otvorilo joj je pristupni proces. Baš kao i Bugarskoj, Rumunjskoj, Argentini, Brazilu te Peruu. Do početka ove godine Hrvatska je ispunila 49 od 247 pravnih instrumenata nužnih za članstvo, što je manje od svih ostalih spomenutih kandidata, jer je Brazil ispunio 131 uvjet, Rumunjska 81, Bugarska 64, Argentina 62, a Peru 55, no Plenkovića to previše ne brine, sve se dade stići.
A s obzirom da je sve raspoložive izbore dobio, ne brine ga ni kako će mu njegovi HDZ-ovci reagirati kad čuju da članovi stranke, jer tako traži OECD, ne smiju biti visokopozicionirani zaposlenici državnih tvrtki. Odnosno da dolazi kraj slavnom hrvatskom uhljebljivanju.
Prema sadašnjim projekcijama, OECD će u rujnu sljedeće godine ocjenjivati spremnost Hrvatske za članstvo, a do tada bi, kao ključan dokument i dokaz da je Hrvatska spremna obračunati se s korupcijom, trebao biti donesen novi Zakon o pravnim osobama u državnom vlasništvu na kojemu radi ekipa ministra financija Marka Primorca.
– Jedan od ciljeva je profesionalizacija nadzornih odbora i uprava. Moramo odrediti što želimo s vlasništvom nad poduzećima, koje ciljeve želimo ostvariti, odgovoriti na pitanje zašto su u vlasništvu države. Trebaju li ostati? Država ne bi trebala bez razloga biti vlasnik poduzeća. Mora imati ili strateške ili nekakve geoekonomske ciljeve – kaže ministar Primorac.
Alane, oprosti
Članovi nadzornih odbora državnih tvrtki ubuduće bi se trebali birati putem javnog natječaja ili, iznimno, posredstvom specijalizirane agencije za posredovanje pri zapošljavanju, a nadzorni odbori dobili bi autonomiju te bi mogli samostalno birati članove uprave, umjesto da ih delegira Vlada.
Dobro zvuči. Za sve osim za obitelji HDZ-ovaca strateški raspoređenih po nebrojenim državnim poduzećima, iliti, kako se to stručno kaže, pravnim osobama od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku. Od Alana i Apisa, preko FINA-e i HEP-a, do Hrvatskih autocesta i Hrvatskih željeznica, Narodnih novina, zračnih luka i Plovputa, sve je puno zaslužnih članova HDZ-a, koji i ne znaju što im se sprema. I da se u rovovima, jer svaka državna tvrtka jedan je rov, položaj koji se brani do posljednje kapi krvi, od prijateljske vatre najčešće pogiba.
U izvješću iz 2021. OECD navodi kako vrijednost državnih kompanija u Hrvatskoj iznosi 47,2 posto BDP-a i da zapošljavaju 70 tisuća ljudi, što bi je svrstalo među 10 država OECD-a s najvećim udjelom državnih kompanija u gospodarstvu. U tom izvješću navedene su i glavne primjedbe Hrvatskoj, a to su nejednaki uvjeti poslovanja državnih tvrtki u odnosu na trgovačka društva u privatnom vlasništvu, nedovoljno snažan sustav unutarnje kontrole, nepostojanje mjera koje štite autonomiju unutarnjih revizora, slab sustav zaštite prijavitelja nepravilnosti (zviždača) te nedovoljna autonomija i neovisnost nadzornih odbora, pri čemu se naglašava kako je potrebna uspostava stručnih i neovisnih nadzornih odbora transparentnom i kompetitivnom procedurom izbora.
Ukratko, hrvatska ekonomija je bolesna. Ozbiljno bolesna. I samo o njoj ovisi hoće li se izliječiti. A hoće li, pitamo Hrvoja Bujasa, predsjednika Udruge Glas poduzetnika.
– Svatko normalan mora podržati i nastojanje Hrvatske da uđe u OECD i uvjete koje OECD pred Hrvatsku postavlja – uvodno će Bujas.
Odavno, podsjeća, neovisni poduzetnici trube kako hrvatsko gospodarstvo ne može naprijed dokle god državne tvrtke posluju pod stranačkom kapom. Pri čemu je, veli, nebitno je li to HDZ ili netko drugi. Svi su, naime, isti. To je hrvatski modus operandi od postanka države. I nikakve sumnje nema da ga neće biti lako promijeniti.
– Ništa se neće dogoditi preko noći, niti će horde stranačkih kadrova, redom birokrata, a ima ih na stotine, nestati iz državnih tvrtki, niti će odjednom samo podobni i stručni dolaziti na upravljačke funkcije – napominje Bujas.
Egzodus na čekanju
Ipak, bitno je da se kreće. A kreće se. Iako, nema tog zakona, tog pravila i propisa kojemu Hrvati, poglavito oni sa stranačkom iskaznicom stranke koja omogućuje dobar posao, dug život i vječnu sreću, ne mogu doskočiti.
– Bit će zanimljivo pratiti kako će se stranački kadrovi prilagoditi zahtjevima OECD-a, pri čemu uopće ne isključujem mogućnost da se dogodi masovno iščlanjivanje iz stranaka jer ideologija na koncu uvijek izgubi bitku sa stvarnošću – kaže Bujas.
A stvarnost je takva da se HDZ-ovcima crni pred očima. Sve je mračno, hladno. Kvragu i Europa i tko nas je u nju ikad poslao.