Prije nekoliko godina, uglavnom na Twitteru među američkim crnkinjama, pojavio se trend pisanja riječi "cancel", dakle "otkaži", uz ime neke osobe, kao poziv na njezino izopćenje iz svijeta društvenih mreža i posredno time onog stvarnog. Riječ je uglavnom o vrlo utjecajnim pojedincima koji bi bez društvenih mreža bili nedodirljivi. Uvidjevši svoju moć, pozivatelji na bojkot uzeli su maha i iz toga se izrodio društveni fenomen koji nazivamo "cancel culture".
Ukratko ga možemo opisati kao upotrebu profila društvenih mreža velikoga broja ljudi kako bi se upozorilo na neke prominentne članove zajednice za koje se smatra da su učinili nešto neoprostivo, uglavnom prema marginaliziranim skupinama. U javnom mnijenju, kao i u intelektualnim krugovima izraz ipak ima negativne konotacije i dovodi se u vezu s ograničavanjem sloboda govora i mišljenja, a u vrijeme američkih izbora bio je posebno izražen pa ga se osjeća i sada, nakon što su izbori prošli.
U svojem začetku internet je omogućavao svim svojim korisnicima osjećaj potpune slobode i jednakosti. Naravno, i dalje su bili isključeni oni koji mu nisu imali pristup, ali među ostalima je vladao egalitarizam u korištenju ponuđenih informacija, ali i važnosti osobnoga glasa. Društvene mreže to su dodatno pojačale dajući svakome da stvara i vlada svojim sadržajem a da ne postoji nitko odgovoran da ga odobrava. Uz svoje dobre strane, to će se pokazati i kao jedan od najvećih problema s kojim će se uskoro morati suočiti vlasnici tehnoloških kompanija zbog potencijalnog širenja lažnih vijesti.
Davanjem glasa onima koji ga prije nisu imali stvorio se prostor za stvaranje društvenih promjena, pa su se preko društvenih mreža organizirali neki od najvećih prosvjeda diljem svijeta, od Hong Konga do New Yorka, a posebno se utjecajnim pokazala silina kojom se ideje nastale u online svijetu lako prenose na onaj stvarni.
Upravo zbog te moći nastala je i rasprava o granicama koje treba povući prilikom prokazivanja pojedinaca i potencijalnim negativnim utjecajima na slobodu govora. Prvi problem kod otkazivanja je anonimnost, koja je zajamčena većini korisnika društvenih mreža, ali ne i onima koje se otkazuje, zbog čega jedni i drugi imaju potpuno različit osjećaj odgovornosti i razmišljanja o posljedicama prilikom korištenja mreže. Otkazati pogrešnu osobu također bi moglo biti povod za drugu rundu otkazivanja, međutim, samo za one koji su na društvenim platformama prisutni pod svojim imenom.
Drugi je problem bijes kojim se odnose prema onima koje se otkazuje. Njima su tužitelji, odvjetnici i suci isti ljudi, pa se njihovi pokušaji da se obrane nikad ne dožive, a želja da se ispričaju u slučaju da shvate da su pogriješili nikada se ne uvaži i odbacuje se kao lažna i manipulativna. Uistinu svatko može biti otkazan, a u posljednje vrijeme nije potreban osobit skandal da bi se to učinilo, nego male razlike u mišljenjima. Ponekad je dovoljno da netko javno pruži ruku pomirenja onima koji su se zamjerili progresivnim online strujama i to će biti dovoljno da i sam bude prozvan. Vrlo je specifičan jezik kojim se koriste oni koji otkazuju, a jedna od najčešćih riječi kojom se ponekad i bez osnove diskreditira je privilegiranost.
Vrlo je bitno i to što internetom vlada jaka kolektivna svijest pa se optužbe na račun otkazanih šire stihijski, ponekad se pritom gubeći ili mijenjajući izvorni razlozi za otkazivanje. Natalie Wynn, trans-žena koja je nakon što je završila filozofiju pokrenula YouTube kanal ContraPoints za koji snima pametne, duhovite i estetski uzbudljive video-eseje u kojima govori o suvremenom dobu i internetskoj kulturi, a među njima se može naći svašta, od fiktivne debate s Jordanom Petersonom do videa o raskoši (Opulence), također je napravila i esej o "Canceling", gdje odlazi korak dalje i govori kako mijenjanje činjenica nije nesretna okolnost, nego osnovni mehanizam procesa otkazivanja.
Nakon što netko optuži osobu da je učinila veliku pogrešku, ljudi nastave prenositi vijest ne navodeći da je riječ o nečijoj optužbi, koja isto tako može biti i lažna. Ubrzo nakon toga gubi se i formulacija rečenice koja upućuje isključivo na taj čin, nego se donosi zaključak na osnovi te optužbe, koji povremeno zna biti na razini općeg mjesta, ali zvuči dovoljno loše da može razbuktati maštu i navesti na užasne zaključke odakle je mogao doći taj izvod. Nije problem u tome da se pretjerano vjeruje žrtvi, nego u tome da žrtva koja je prva iznijela optužbu nikad je nije ni rekla na taj način.
Iz straha da će biti otkazani, korisnici društvenih mreža sve više pribjegavaju autocenzuri svih stavova koji se ne uklapaju u dominantnu matricu i nestaje ona sloboda interneta koja je bila jedna od njegovih najboljih strana, nego se upada u posvemašnji konformizam. Međutim, taj se narativ prelijeva i izvan sfere društvenih mreža i interneta i ulazi u sve pore društva.
Osjetila je to na svojoj koži i akademska zajednica, pa je u srpnju ove godine u časopisu Harpers objavljeno Otvoreno pismo o pravdi i demokratskoj debati koje su potpisali brojni istaknuti pisci i intelektualci, među kojima i Gari Kasparov, Noam Chomsky i Margaret Atwood. U njemu se, ne umanjujući ni na trenutak potrebu za preraspodjelom položaja i prava među pripadnicima različitih klasa i rasa, ipak apelira na to da se to ne može nastaviti provoditi na tako dogmatski način koji samo koristi demagogiji radikalne desnice.
– Ograničenje rasprave, bilo od represivne vlade ili netolerantnog društva, uvijek nanosi štetu onima koji nemaju moć i svih čini manje sposobnima za demokratsko sudjelovanje... Odbijamo svaki lažni izbor između pravde i slobode, koje ne mogu postojati jedna bez druge. Kao pisci trebamo kulturu koja nam ostavlja prostora za eksperimentiranje, preuzimanje rizika, pa čak i za pogreške. Moramo sačuvati mogućnost dobronamjernog neslaganja bez teških profesionalnih posljedica – stoji u pismu.
Kako se ne bi stvorio pogrešan dojam, ne postoji ultimativni konsenzus o ovom pitanju ni među inteligencijom. Neki tvrde da kultura otkazivanja uopće ne postoji i da je taj izraz samo pokušaj da se opstruira borba protiv opresije od strane onih koji od nje imaju koristi, čemu sigurno ima mjesta u raspravi. Tako je nastao i odgovor na pismo Harper'sa u kojem se optužuje potpisnike da su svi redom uspješni u svojim područjima i da su profitirali zbog uskog raspona kriterija za ulazak u akademske krugove.
Možda je najveći problem kod otkazivanja što se njime ne preodgaja, nego se udaljava i produbljuju se antagonizmi. Koliko god privilegiranost bila nešto čemu se može pozavidjeti, ljudi koje je odmalena okruživala ipak su uskraćeni za jedno, a to je iskustvo neprivilegiranih, i za to im se ne treba osvećivati. Put do zajedničkog cilja, koji bi uvijek trebao biti što egalitarnije društvo u kojem se sve jednako uvažava, bit će sigurno dug i naporan. Zašto ga dodatno produljivati uklanjanjem metode koja se u svakom procesu pokazala najboljom, a to je ona pokušaja i pogreške u demokratskim raspravama?