Naznaka šećerne bolesti kod Zakonitog nužno je zagorčala kulinarske aktivnosti u mome skromnom, malom kućanstvu. Drugim riječima, i ja sam, o'š-ne'š, postala silom slatka domaćica koja bdije nad potrošnjom kruva u kući i nad vrijednostima koje očitava spravica koja triput dnevno oglasi razinu šećera u krvnoj slici Zakonitog. Njegova odluka da počne sam proizvoditi vlastiti jogurt po hitnom je postupku provedena u djelo.
Prvo za domaći jogurt treba kupiti mlijeko koje nije obrađeno nego na kojem piše "svježe mlijeko". Onda to mlijeko treba prokuvati. Pritom treba Kraljici Majci tijekom telefonskih konzultacija utuviti da je u Splitu nemoguće kupiti "pravo mlijeko". Pod pravim mlijekom moja mater podrazumijeva samo mlijeko koje se do maloprije mućkalo kravi u vimenu i ona, majka, premda znade da mi je malo nepraktično u Varoš dopremiti mliječnu kravu i vlastoručno je musti, nikakvo drugo mlijeko ne smatra "pravim".
– Pa mo'š kupit domaćeg mlijeka – kaže ona.
– Gdje?
– Pa šta ja znam – kaže ona. – Valjda ima žena koje prodaju domaće mlijeko i u Splitu.
– Majko – strpljivo sam rekla – možda i ima mljekarica koje s Kozjaka, prteći snijeg, donose mlijeko u grad, premda nešto sumnjam u to... Ali ako ih i ima, ne pada mi na pamet kupovati mlijeko koje nije prošlo kontrolu i koje se prodaje na crno!
– Bogati, šta si se i ti pogospodila – odgovorila je moja stvoriteljica. – Šta će mlijeku kontrola!
Sve u svemu, ideja potrage za kravom ili za domaćim mlijekom u doba korone odbačena je u troskoku. Zakoniti je kupio bocu od litre i pol s urednom sanitarnom deklaracijom i sa žigom i PDV-om. Primjedbu o količini sam zadržala za sebe premda mi se činilo da je litra i pol previše i za njegova gladna usta. Onda je on objavio da će brigu oko pravljenja jogurta preuzeti na sebe i da ja samo neka gledam kako majstor radi.
Onda je majstor stavio mlijeko da se kuva, a kako ni najstariji stanovnici moga kućanstva ne pamte kad se zadnji put mlijeko u nas kuvalo – valjda kad je Jedinac još bio na bočici? – tako nas je brzina uskuvavanja više nego iznenadila. Čovječe, mlijeko zbilja brzo uskuva, čak i kad ga je previše! I kipi...
Onda sam ja, brontulajući sebi u bradu, obrisala špaker prije negoli zakori. Onda je on uživao u mirisu mlijeka. "Zaboravio sam kako mlijeko lipo miriši", kazao je. "Podsjeća me na djetinjstvo..." Ja sam mučala jer mene je podsjećalo na ranu fazu majčinstva, na podstanarski stan od trideset kvadrata, na pelene, bočice, na nezaposlenost, na Jedinca koji je od mlijeka volio samo Čokolino... Šta'š, svatko ima svoje uspomene pa čak i kad su iste, imaju različite učinke.
Onda je čekao da se mlijeko ohladi. Čovječe, šta se mlijeko sporo hladi! Nikad se ohladiti...
On naravski nije htio poslušati tezu Kraljice Majke da mlijeko treba imati temperaturu kravljeg vimena, nego je tvrdio kako je mlijeko dovoljno hladno ako u njega staviš prst i možeš ga bez opeklina izvući nakon deset sekundi. "Samo gledaj kako majstor radi", ponovio je. Onda je mlijeko prelio u drugu teću te u to šišnuo pola čaše jogurta. Onda je na teću stavio pjat i ostavio sve skupa na prozoru. Onda sam ja pogledala teću u kojoj je kuvao...
– Čovječe – rekla sam – čime se ovo riba?! Napalmom ili vatrogasnim šmrkom?
Teća je toliko zagorila da je to nužno povuklo i pitanje budućih struganja. Praktična domaćica u meni se istog časa dosjetila rješenja – kupiti novu teću koja ne može zagoriti! Plus, kupiti ćup za kiseljenje mlijeka, lijepi, glineni s poklopcem i s kubikažom od cirka jedne litre!
– Ne kaže se ćup nego ćup – odmah je rekao.
– Pa rekla sam ćup...
– Ne – ponovio je. – Ne kaže se ćuuuup, nego ćup!
– Kratkosilazni?!
– Kratkosilazni!
– Ma je?! – blenula sam. – Pa ja cijeli život govorim ćup, mislim ćuuuup, dugosilazni... U krivu si, ljube!
– U pravu sam, ljube! – ustrajao je on.
Znajući da je on često u krivu, ali ponekad i u pravu, počešala sam se po glavi. Taj, recimo, iz samo njemu znanih razloga Marmontovu ulicu zove Marmonova! Di si bio? U Marmonovoj. Za gospu blaženu! I džaba mu je tupiti da maršal Marmont zbilja jest Marmon, govoreći francuski, ali da je u Splitu Marmont i da će zauvijek biti Marmont, s tvrdim t na kraju... Razmirice oko Marmontove su ljetos bile dosegnule točku usijanja jer je meni bio golemi blam kad je on spomenuo Marmona dok smo na istoimenoj ulici bili u društvu s jednim uglednim građaninom, koji ga je pogledao kao da nije sav svoj. Ja u zemlju propasti! Vratili smo se kući u ledenoj tišini koja ni njemu nije baš prijala. Onda je on nakon desetak dana sreo francuskog konzula Gerarda Denegrija pa ga je, navodno, pitao kako on, kao Francuz, naziva spornu ulicu. Navodno mu je Denegri lijepo kazao da i on, poštujući lokalne običaje, kaže Marmontova. Premda je i on, to jest Zakoniti, načelno u pravu.
– Čovik ti nije htio reći da praviš od sebe redikula – kazala sam. – Ako može Denegri reći Marmontova, možeš i ti!
– Nisam se ja kao Denegri rodio pod Ajfelovim tornjem nego pod Svilajom! Drnišani, recimo, kažu bufet! – zašpicio se on. – Ako Drnišani tako kažu, trebamo li i mi? A? A u Sinju kažu salam. I slan'na! Kruva i slan'ne, s duplim n!
Suočena s izgledima da se rat oko ćupa otegne ko Na Drini ćuprija, zovem urednika Kulture! Kaže li se ćup ili ćuuup? Ako ne zna Siniša Kekez, nema nam pomoći... Nemalo se iznenadio akademskoj dubini pitanja.
– Moram priznati da si me malo zatekla – rekao je Kekez. – Ček, da provjerim... Hm... Zakoniti je u pravu, znaš? Kratkosilazni! Ćup! A ne ćuuup!
– Ozbiljno?
– Ozbiljno! – presudio je. – Jel' ti to za neki tekst?
– Ma jok – rekoh. – To mi je za jogurt!
Uzgred budi rečeno, mlijeko se ni nakon tri dana nije pretvorilo u jogurt. Samo se pokvarilo... Idući pokušaj slijedi kad stigne naručena teća s neprianjajućim dnom. I ćup, poprilično skuuup.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....