Prošlog mi je mjeseca Ljubica, profesorica latinskog, žena, majka i preljubnica priopćila kako je njezina afera s fitnes trenerom konačno završila, ali i da je, zahvaljujući internetu i svojoj ludoj pameti sad već u novoj romantičnoj vezi. Izvanbračnoj, naravski. I da je dotičnoga našla onlajn! I da ga, doduše, još nije uživo upoznala, ali da je "divan". Opisujući o kakvoj divoti je riječ, okrenula je očima uvis, put nebesa, i napućila usta uzneseno.
Iz avanture u avanturu
Vijest o prekidu bludne avanture s majstorom za nabijanje kondicije u kontroliranim uvjetima primila sam s velikim zadovoljstvom. Neka i korona nešto dobro donese, bogati! Kad vidim koliko se kuknjave po medijima širi zato šta su teretane zatvorene, ne mogu sebi doći. Sudeći po Ljubici, teretane su legla nemorala, majkemimile, a ne mjesta zdravog rastezanja uzduž i poprijeko. Doduše, o tim rastezanjima bih imala šta reći, čak i ako po strani ostavimo tko koga i u kojem smjeru rasteže.
Mislim, šta će ženi od 57 godina mišići? Šta će Ljubici mišići? Sama od sebe je lijepo postavljena što ona, dakako, s ponosom ističe u svakom pogledu, pogotovo nošenjem tijesne robe i silikonskih ređipeta tako da joj prsi prividno rastu ravno iz grla, toliko ih ona zavilaši. Šta će joj još i teret teretane?
No najava nove romanse me je, moram priznati, načisto dotukla. Dakle, to se zbilja događa! Facebook afera s nepoznatim pripadnikom suprotnog spola, odnosno s osobom koja je deklarirana kao muško, a tko zna... Možda je neki maloljetnik, čovječe! Možda je brkata lezba?!
- Ti stvarno nisi normalna – rekla je Ljubica. – A nisi ni romantična.
- Romantična?! – dreknula sam ja zgranuto. – Nema romantičnije osobe od mene s ove strane Šengena, tek toliko da znaš.
- A e – puhnula je ona. – Nikad od tebe ništa romantično nisam čula.
- Pa ženo božja – rekla sam. – Upoznale smo se kad smo obje prešle četrdesetu. Koja crna romantika na pragu menopauze?
Žali bože... Ljubica je tobože zaljubljena u tobože divnog muškarca, romantičnog, navodno sretno razvedenog, navodno starog pedeset godina, navodno jako dekorativnog. I tako. Garant na profilu kači slike tko zna kojih američkih glumaca iz žnj kategorije, tvrdeći da su fotke njegove.
Je li monstrum?
- Šta se mene tiče – rekla sam joj – upuštaš se u djelatnost koja može završiti u Crnoj kronici. A ti kako oćeš...
- Pa nismo se još vidjeli – rekla je ona, naglasivši ono "još", tek toliko da meni bude jasno da je sudbonosni susret samo pitanje trenutka i popuštanja epidemioloških mjera. Čim se restorani otvore, garant će dekorativni par utanačiti bliski susret one vrste na nekom, jel'da, romantičnom mjestu, sa svijećama koje trepere na besprijekorno aranžiranom stolu. Ili će je divotan otegliti na ugibalište za kamione i tegljače, dati joj ćevape s kapulom i ajvarom te se baciti na posao...
- Ti uopće nemaš povjerenja u ljude – kazala mi je prijekorno. – To ti je valjda od Crne kronike.
- Draga, to mi je od inteligencije – škljocnula sam ja. – Inteligencija nalaže oprez, pogotovo u tim internetskim stvarima. Kako znaš da s druge strane nije neki Paravinja ili tako neki monstrum?
- Monstrum ne može biti tako pismen, tako načitan, kulturan – malo je stala tražeći pravu riječ – tako divan.
Opet je bacila pogled uvis, a ja sam okrenula svojim znatno manje gustim trepavicama u smjeru suprotnom od kazaljki na satu. Po službenoj dužnosti sam joj izrecitirala sve opise strahota koje se mogu dogoditi ženi koja srlja u izvanbračnu vezu s nepoznatim likom, podcrtala krvave detalje iz kriminalističkih serija napravljenih po istinitim događajima i onda je prepustila sudbini. Štaš, nemoš nikom dati pamet kad je nema.
- Ja se tebi čudim – rekao je Zakoniti kad sam mu priopćila novitade. – Ne shvaćam kako uopće imaš živaca za tu Ljubicu. To je promašeno od rođenja...
Stani-pani
Zakoniti tvrdi, a ja se s njime slažem, kako nema zdrava, prava i normalna muškarca koji bi s nepoznatom ženom razvijao romantičnu onlajn vezu.
- A bogati – kazao je on iskusno – romantičnost se izgubi nekako s punoljetnošću, kad okusiš ono drugo...
Pogledala sam ga. Zvijer, a ne čovjek! Koliko god znala da je u pravu, isto mi je nekako krivo što nije u krivu. Bilo bi lijepo da su mušarci malo više...
- Ženskarci? – upitao je. – Ali šta ćeš sa ženskarcem kad dođe stani-pani?
- Ne znači da su ženskarci po definiciji njonjavi na stani-pani izvedbenom planu – rekla sam principijelno. – Ne mora značiti...
- Ne mora – rekao je on, mjereći metrom kruv od dvadeset kuna po štruci, a koja je, štruca, mislim, deklarirana kao mješavina pira, heljde i raži, bez aditiva i bez marihuane. Odmjerio je točno jedan centimetar, odrezao jednu fetu i prešao na mjerenje nemasnog sira od 150 kuna te odrezao točno sedam milimetara debelu krišku. Nije mu lak ovaj slatki život s viškom šećera u krvi.
– Ne mora. Ali znači!
- Nije nužno! – uprla sam ja, s iznenađenjem uvidjevši da i u meni čuči ako već ne romantičarka, a ono barem pritajena, mala, patuljasta potrebica da povjerujem kako romantični muškarci ipak nisu samo plod književne i filmske mašte. Kad me se taj virus uhvatio? Otkud mi to? Do jučer sam bila normalna, čovječe... Da nisam fasovala koronu?!
Meketav glas
Onda je sutradan Ljubica nazvala. Čim je upitala da jesam li sama doma, znala sam koja je ura, a i ton joj nije bio baš na razini klepetanja nanulama i dairama.
- Tek da znaš – objavila je – muško je! Čuli smo se telefonom.
- I?
- I ništa – odgovorila je. – Nije mi baš...
- Ma šta? Kako to?
- Ima meketav glas! – ispalila je. – Užas!
- A romantika?!
- Ništa – kazala je tužno. – Glas mu je takav da uopće nisam mogla ni slušati šta govori. Mekeće, ženo božja. Ko da pričam s kozom.
- Em jarac, em ženskarac! – trijumfalno sam kazala.
A isto mi nekako krivo što sam u pravu... Garant imam koronu, nema drugog objašnjenja.