Overlay
wood you be my bag

Iza splitskog brenda koji nas oduševljava nevjerojatno kreativnim torbicama krije se priča koju nismo mogli naslutiti. Pročitajte što su nam ispričali

Piše Tea Sumić Miletić
Foto Wood You Be My Bag
23. kolovoza 2021. - 14:57

Jeste li već primijetili neobične drvene torbe domaćeg brenda Wood You Be My Bag? Možda ono kad su javno spaljene? No polako, doći ćemo do toga. Iza brenda čija estetika odgovara domišljatom nazivu stoje Splićani Anita i Marin, par čija priča poprilično odudara od priča o domaćim kreativcima na kakve smo navikli. Tako smo na sasvim uobičajeno pitanje "Kako ste došli na ideju izrađivati torbice od drva?" dobili ovakav odgovor: 

- Mi kao umjetnici malo drukčije gledamo na svijet oko sebe. Nažalost, to "umjetnici" je postalo opis za svakoga tko odskače od onog što se smatra "normalnim", ali da nije takvih, onih čudnih koji razmišljaju na drugi način, svijet bi bio hladna pustara. Kroz život smo se iz znatiželje doticali svačeg, ali se nikad nismo aktivno bavili ničim jer to nije bilo jednostavno zbog bolesti muške polovice. I stalno smo žalili zbog toga. No, potaknuti uvjerenošću o odbrojenim danima, nakon što je stigla nova runda zdravstvenih problema, zaključili smo da je najgore ne raditi ništa i čekati da se život promijeni.

image
w y b m b
Wood You Be My Bag

Jesmo li vam rekli da ovo nije obična priča o domaćim kreativcima? Evo što nam dalje vele, vraćajući se na naše sasvim obično, dosadno prvo pitanje. Pripazite, ako ste očekivali "toplu priču o uspjehu", ovdje nećete naići na retke od kojih će vam biti toplije oko srca. Ali vjerujemo da biste trebali nastaviti čitati. Pretpostavljamo da vas ponajprije kopka gore spomenuto spaljivanje, pa ćemo vam natuknuti da ima veze sa sivom hrvatskom svakodnevicom.

- Sustav zapošljavanja je fokusiran isključivo na rezultate i produktivnost u određenoj jedinici vremena. Invaliditet ne znači ništa. Poslodavci bi "invalide" samo ako imaju dovoljno veliki postotak oštećenja da im je država spremna subvencionirati plaću. Istovremeno, nitko ne bi probleme, ograničenja i smanjenu produktivnost osoba s invaliditetom. Često slušamo priče o EU fondovima i integraciji osoba s invaliditetom, ali kad takva osoba traži nešto konkretno, dobije zatvorena vrata, nedostatak interesa i kruta pravila. To je nagrada koja se servira. Svako malo, kad nas razočara omjer uloženog truda i dobivenog rezultata, kažemo da torbe možemo slobodno spaliti, pa nam je ovogodišnji prvi april izgledao kao idealan dan za zafrkanciju na tu temu, kao upečatljiv način za obilježiti kraj priče o drvenoj torbi. Nakon što smo je zapalili, počeli smo u društvene mreže unositi više sebe. Ionako nam uvijek "prigovore" da nema nas i da nije jasno tko radi te torbe. Eto sad ima - iskreno će Anita i Marin.

Svoje stvaralaštvo, kažu nam, nikad nisu htjeli vezivati s privatnim životima i javnom pričom o invaliditetu. 

- Ne zbog srama ili neugode, nismo se htjeli pitati je li ono što radimo drugima zanimljivo zbog toga jer je zanimljivo samo po sebi ili zbog našeg kompliciranog života. U društvu u kojem je spominjanje zdravstvenih problema default, htjeli smo pažnju dobiti na račun drvene torbe. Kad smo taj rad stavili na stranu zbog novih zdravstvenih problema, takva pitanja su nam prestala bit važna - kaže nam dvojac iz brenda Wood You Be My Bag.

Idemo malo vratiti priču na torbice pa ih pitamo još nekoliko dosadnih, uobičajenih pitanja o proizvodnom procesu:  jesu li prije nego što su počeli izrađivati torbe od drva imali određena znanja o obradi tog materijala, jesu li zajedno u svakom koraku ili su obavili raspodjelu poslova...

image
Wood You Be My Bag

- Muška polovica se zna koristiti kukicom kao što se ženska zna koristiti pilom pa nema tvrdih granica ni teritorija i stalno se miješamo jedno drugom u posao, što uvijek rezultira zanimljivim kreacijama kojima smo oboje zadovoljni. Volimo eksperimentiranje na osnovi kojeg učimo, gledanje realiziranih ideja. Stava smo da koketiranje s raznim tehnikama te tehnologijama obrade materijala pomiče granice i doprinosi procesu pronalaska vlastitog kreativnog stila. Kad se koristite određenim alatom, počinjete razmišljati samo u okvirima onog što se može izvesti njime. Kod dizajna je to čisto ubojstvo kreativnosti pa uvijek pokušavamo širiti znanje o obradama materijala i strojevima.

image
Wood You Be My Bag

Mogli smo i bez alata i strojeva pa bi rezultat bio više "handmade", ali uvijek je teško naplatiti uložene sate. Ljudi su previše naviknuti na prednosti visokoserijske proizvodnje, poput cijena, da bi cijenili tuđi rad, energiju i dane života utrošene kako bi potencijalni kupac bio zadovoljan proizvodom. Veća prisutnost na tržištu traži više izrađenih primjeraka, što s klasičnim pristupom proizvodnji znači i pad cijene proizvoda.

Posljedica toga je više prodanih stvari, s čim dolazi usputna neplaćena reklama, koja donosi daljnji rast potražnje, veću prepoznatljivost i isticanje. Nameće se rješenje "napravite više torbi", zar ne? Ali to jednostavno nije moguće s našim pristupom u kojem želimo moći realizirati svaku ideju. Odabrati samo neke od njih tražilo bi sužavanje mašte i fokusiranje na serijski pristup, a budući da smo mi umjetničke struke, na to gledamo kao kreativnu lobotomiju - pričaju nam Anita i Marin.

A ideja im uistinu ne nedostaje. Ćaskajući o mogućnostima drva, vraćamo se na gore spomenutu piljevinu na koju se, primjećuju naši sugovornici, oduvijek gledalo kao na otpad. Šteta je, smatraju, ne obratiti pažnju na bogatstvo njezinih boja i oblika, jer je pravo blago za implementaciju u modne dodatke. Dosad su od nje izradili lančiće, naušnice, narukvice i broševe, gurali je u epruvete... Smatraju da nije nikakvo čudo što ih drvo tako nadahnjuje, kad im je oduvijek bilo zanimljivo kao materijal. Nažalost, nisu bili okruženi ljudima koji se njime bave pa im put od ideje do do stvaranja, koji traži znanje o obradi materijala, nije bio baš jednostavan.

No ponekad ni ideje i znanje nisu dovoljni.

- Uvijek nam krivo sjeda to lažno obilje "uspješnih priča". Uspjeh malog čovjeka, a ono prepakirani kineski proizvodi, kopiranje tuđeg dizajna, slučajno tata ima firmu ili prijatelja s proizvodnom halom ili je prijatelj ta i ta javna osoba, urednik tog i tog časopisa. Kad se krenete nečim baviti, do pažnje uglavnom dolazite postepeno, osim ako imate zvučno ime i veze ili ozbiljne novce za marketing. Kod nas nije bilo poznatih prezimena ni poznanstava, profi fotografa i modela, novca za marketing. Nije bilo ničega osim ideja i volje te bolesti, nerazumijevanja i zatvorenih vrata. Pošaljete e-mail na adrese 30-ak hrvatskih portala, dobijete odgovor samo od četiri, jer - tko ste vi? - gorko će naši sugovornici, primjećujući da je domaćim kreativcima hitno potrebna društvena mreža s naglaskom isključivo na njihove radove.

Bez obzira na to što su Anita i Marin na početku našeg razgovora ustvrdili da ne žele potencirati priču o invaliditetu, na kraju ne možemo a da se ipak ne vratimo na tu temu, koja na sebe veže priče o institucijama, poticajima, razumijevanju ili izostanku istog...

- Naše torbe ne moraju nikome biti dobre, niti to moraju biti samo zato što ih radi netko kome to definitivno nije lako. Ali malo poticaja i vjetra u leđa ne bi škodilo. Da je toga bilo, sve skupa bi danas možda bilo na nekoj drugoj razini, jer se čuda ipak ne mogu raditi ograničenim sredstvima. Kad se javi želja za bavljenjem nečim, automatski se javi pitanje otvaranja firme, a tada se neizbježno stiže do zaključka da država ne potiče kreativnost. Kao ni osobe s invaliditetom. Pa se onda suočite s pokušajima shvaćanja šume propisa, onda uz to krenu pitanja je li uopće moguće uspjeti kad računica uvijek bude na strani države - navode naši sugovornici, a mi za kraj, umjesto zaključka, riječ prepuštamo Marinu.

- Nikad mi nije bilo jasno zašto ljudi gledaju sposobnost osoba s invaliditetom da se nečim bave kao dokaz da im u biti nije toliko loše. Samo što ne kažu "Uvatia san te, šta glumiš da ne možeš". Kao da invaliditet znači nekakvu zaobilaznicu do cilja, koji se skoro uvijek svodi na jednostavnu neovisnost, prvenstveno financijsku. Ali zaobilaznice do tog cilja - nema. Ljudi bolest s vremenom prihvate i trpe sve što treba istrpjeti. Nauče funkcionirati oko vlastitih ograničenja. Jer nitko drugi osim njih to ne može. Ljudima u takvim situacijama, gdje ih žvaču sustav i birokracija, a unatoč tome imaju pozitivan pogled i nadu u bolje sutra, treba dati medalju, a njihovu sposobnost shvatiti kao pobjedu ljudske volje i duha nad problemima koje servira život. 

- Na piljevinu i strugotine oduvijek se gledalo kao na otpad, rijetko tko misli o njihovoj estetskoj strani, bogatstvu boja i oblika, a tek o mirisu piljevine. To je nešto nevjerojatno, pravo blago za implementaciju u modne dodatke. Do sad smo od nje izradili lančiče, naušnice, narukvice i broševe, gurali smo piljevinu od mahagonija u eprvetu za vađenje krvi... Ideja nam ne nedostaje. Danas je sinonim ukrasa za dom postala masovna kineska proizvodnja plastičnih Love i Home natpisa, zašto umjesto toga ne bi stajalo nešto što bar malo asocira na nekadašnji brod u boci. Zašto ne bi stajala piljevina u boci? Zašto umjesto pječanog sata nebi stajao piljevinski sat? - puni su ideja kreativci iz brenda  "Wood you be my bag?".

30. studeni 2021 16:25