Kad je 15. prosinca 1992. tada 51-godišnja bivša učiteljica iz engleske provincije došla u London u Buckinghamsku palaču primiti viteško odlikovanje monarhije koje se dodjeljuje za promicanje znanosti, umjetnosti, kulture, volonterski i humanitani rad te javno djelovanje, odjenula se primjereno konzervativno. Na savršeno skrojeno sivo odijelo sa širokom, zvonastom suknjom i šeširićem, na pripijeni, gotovo učiteljski sako kraljica Elizabeta II. zakačila je odlikovanje, čestitala uglednoj zaslužnici te iza zatvorenih vrata razmijenila nekoliko uštogljenih kraljevskih fraza s njom. Službeno fotografiranje upriličeno je u vrtu gdje su deseci fotografa čekali da ovjekovječe trenutak pa se novoodlikovana gospođa, ponesena radošću, nekoliko puta važno zavrtila u decentnoj opravici te pokazala da – nema gaćice. Bila je to Vivienne Westwood, dama koja je prije nekoliko dana navršila ravno 80 godina i koju, uz kraljicu Elizabetu i Margaret Thatcher njezini sunarodnjaci smatraju trećom najbritanskijom ženom, odnosno ženom koja ponajviše utjelovljuje britanski duh.
To je stil koji je Westwood stvorila i od Londona napravila modnu prijestolnicu kombinirajući krutost s elegancijom, igrajući se slikama prošlih vremena, no koji, u konačnici, na poseban način laska ženstvenosti. Čak i u svojim najšokantnijim kreacijama, onima koje su obilježile početak osamdesetih godina prošlog stoljeća, punk moda Vivienne Westwood pokazuje tradicionalne značajke. I uz pohabane šavove, rastresene rubove i pokrpana koljena, njezina je odjeća promišljena do najsitnijih detalja, napravljena od besprijekornih materijala i skrojena po zanatu. Njezine su cipele legendarne i prepoznatljive, to su visoke štikle i gigantske platforme, u koje je ugradila i vez i slikarstvo, tanke trake i bujne čipke i odavna su, baš kao i njezine vrlo smirene torbe, ušle u povijest, baš kao i vjenčanice raskošnih krinolina i uskog struka u svim, pa i u bijelim, bojama.
Vivienne Westwood ni u modi ni u životu ne čini kompromise. Ta triput udavana gospođa, čiji je treći muž dvostruko mlađi od nje, još je jednom bila na audijenciji kod Kraljice, no te 2006. godine, kad je dobila titulu dame, odjenula je "pristojnu", ravno krojenu crnu haljinu s plaštem i nije se u njoj ludirala. No nije propustila novinarima reći: "Znam što želite znati! Ne, ne nosim ih! Nikad ne nosim gaćice ispod haljine, uostalom, jedine gaće koje imam su svilene bokserice moga muža."
Majka britanskog modnog punka karijeru je započela sedamdesetih godina u Londonu, kamo se s deset godina s roditeljima doselila iz sela Tintwistlea u Derbyshireu. Kći oca skladištara u tvornici avionskih dijelova i majke mlinarice, rođena kao Vivienne Isabel Swire, u to se vrijeme ni po čemu nije izdvajala. Doista, pejzaž Derbyshirea nekako više i danas priliči izgledu detektivke Vere Stanhope nego buduće ikone stila, pa je i dolaskom u London mlada Vivienne slijedila stereotip maloga mjesta. U 21. godini udala se za Dereka Westwooda, šegrta u tvornici usisavača, i nakon samo godinu dana rodila sina Bena. Bili su siromašni, siromašniji i od njezinih roditelja. Da nije bilo fatalnog susreta s Malcolmom McLarenom koji će desetak godina kasnije postati menadžer Sex Pistolsa, svijet bi imao još jednu anonimnu mrzovoljnu razvedenu učiteljicu. No McLaren, koji se u to vrijeme tražio između mode, dizajna, umjetnosti i dokolice, promijenio je sve. Vivienne se nakon razvoda od Westwooda s Malcolmom brzo preselila u skvotersku zajednicu, rodila još jednog sina... I počela stvarati modu.
Još 1971. ona i Malcolm otvaraju butik Let It Rock, koji će kasnije mijenjati ime u Too Fast To Live, Too Young To Die, zatim u Sex i konačno u World's End u Londonu, u ulici King's Road gdje se uglavnom prodavala moda koju su tada nosili Teddy Boysi, a za koje Vivienne Westwood u svojoj 30. počinje kreirati odjeću. Svoj položaj vodećih avangardnih kreatora Vivienne i McLaren su učvrstili 1976. godine kada su upoznali članove punk benda Sex Pistols i postali njihovi službeni stilisti, a McLaren menadžer.
Ona je kreirala outfit Sex Pistolsa i stvorila izgled cijelog pokreta: odjeću od kože s lancima i katancima te poderane majice s antiporukama tipa "Samo su anarhisti lijepi". S Pistolsima je čak i nastupila 1977. i to baš na kraljičin rođendan, otpjevavši svoju verziju britanske himne "God save the Queen". Bila je to izvedba radi koje im je policija isključila struju te ih na jednu noć stavila u zatvor.
– Uvijek sam htjela lijepo izgledati. Već sam kao tinejdžerica sama šila svoju odjeću. Nisam imala mnogo novca i radije sam ga trošila na cipele. Kada sam bila mlada, mislila sam da nisam atraktivna, ali sam znala da mogu nešto napraviti od sebe – uvijek sam bila pametna sa svojim stylingom. No, nikada nisam htjela kreirati modu. Malcom McLaren je htio biti kreator, a ja sam znala kako se odjeća proizvodi. Barem sam znala kako treba početi, a ostalo sam naučila sama – kazala je jednom Vivienne Westwood koja je, ruku na srce, najbolja reklama svojoj odjeći. Za svoj imidž Vivienne Westwood zaslužnima smatra novinare, ali ne poriče da ona i britanski novinari "igraju igru". "To je to neka vrsta prešutnog dogovora, zapravo licemjerni ples. No ipak, moja reputacija nema previše veze sa mnom... Niti me zanima", kazala je.
Westwood je bila jedan od arhitekata fenomena punk mode iz sedamdesetih, i sama je izjavljivala kako je bila zasićena već viđenom modom i pokušala je visokoj modi dati nešto novo. Njezin i McLarenov butik Sex bio je mjesto susreta za rane članove londonske punk scene. Viv Albertine, nekoć gitaristica britanskog punk benda The Slits je u svojim memoarima napisala: "Vivienne koristi odjeću da šokira, iritira i izazove reakciju, ali i da potakne promjene. Pletivo na velike igle, tako slobodna i labava odjeća da možete vidjeti kroz nju, majice razrezane i ispisane rukom, šavovi i naljepnice s vanjske strane, što pokazuje konstrukciju komada..., ti su se stavovi odražavali i u glazbi koju smo stvarali. U redu je ne biti savršen i u svojim pjesmama i svojom odjećom pokazati svoj život i svoj um", zapisala je Viv Albertine.
Iako su njezino stvaranje i poriv za stvaranjem bili potaknuti političkim situacijama i prosvjedima koji su se tada, sedamdesetih godina u Londonu događali, Westwood je koristila punk kao "vizualno nasilje" više nego političko. Tu vizualnost koristila je kao odgovor na zbivanja u srednjoj klasi. Svoju modu često je nazivala punk ratničkom, u kojoj je prožimala elemente kontrasta i kontradikcije, koristeći i elemente ritualnog nakita kao metaforu za ranija primitivna društva. Drskost u odijevanju, besramnost u jeziku i uvredljivost u ponašanju karakterizirali su njezine urbane ratnice i ratnike. Reflektirajuća zlatna tkanina, plastificirane presvlake, ziherice, šiljci i zakovice, samo su neki od elemenata koje je Vivianne uvela u visoku modu. Smještala je džepove na nelogična mjesta, popularizirala je i na modnu pistu dovela modele u majicama na kojima su često bili politički natpisi ili pornografski sadržaji. Odjeća i materijali bili su poderani, destruktivni, djelovali su čak i prljavo, no kod nje su simbolizirali ekonomsku iracionalnost, pa čak i predstavljali dekonstrukciju tradicionalnih vrijednosti.
Žena koja ne nosi gaćice, barem ne ispod haljina, koristila je rublje kao vanjsku odjeću i tako pokrenula trend koji smo poslije mogli vidjeti kod Giannija Versacea i John-Paula Gaultiera. No u svjetski modni vrh lansirao ju je osamdesetih John Fairchild, vlasnik moćnog američkog magazina Women's Wear Daily, koji je napisao da "s današnjega modnog neba sjaji šest zvijezda: Giorgio Armani, Karl Lagerfeld, John Ghalliano, Christian Lacroix, Jean Paul Gaultier i Vivienne Westwood".
Tijekom čitavog života Vivienne Westwood je beskompromisno ekološki svjesna i aktivna, a koliko daleko je spremna ići u izražavanju svojih stavova svjedoči i epizoda kad je prije šest godina, nezadovoljna politikom Davida Camerona, pred premijerovu rezidenciju stigla – vozeći bijeli tenk! "Danas osnovna društvena bitka nije bitka bogatih i siromašnih", rekla je. "Nego bitka između ekološki svjesnih ljudi i budala."
Svakako je pokrenula brojne trendove, zauvijek promijenila visoku modu ispunjavajući svoje kolekcije porukama, destrukcijom, ironijom i direktnim istraživanjem supkulture, vlasnica je modnog carstva koje, osim u Velikoj Britaniji i Americi, ima brojne butike u Japanu, Kini, Hong Kongu, Tajvanu, Rusiji i Koreji, no ostala je jedna od vodećih dizajnera ulične mode i opravdano nosi titulu i dame i punkerice najvišeg ranga, pa nije neobično da su je biografi, između ostalog, nazvali i – huligankom dobrog ukusa.