Naslovom “Poroci Tokija” (“Tokyo Vice”) serija HBO Maxa automatski doziva “Poroke Miamija” (“Miami Vice”). Nije to slučajno. Iza “Poroka Tokija” stoji legendarni Michael Mann koji je radio i “Poroke Miamija”, kako seriju osamdesetih, tako i film iz 2006. godine. Nakon kinoprvijenca “Lopov”, Mann je na početku karijere dosta snimao na televiziji na koju se sad vratio, od “Miami Vice” do “Kriminalističkih priča”.
Svaki od ovih naslova skrivao je Mannovu poetiku. Ovog filmaša su najviše zanimali lopovi i policajci (iz odjela za poroke), kriminalističke priče. Mann je postao specijalist za (akcijske) kriminalističke trilere kao što su “Vrućina”, “Collateral”, “Gangsteri” i “Blackhat”, iako je znao snimati i filmove izvan tog žanra – “Lovca na ljude”, “Posljednjeg Mohikanca”, “Alija”...
Na konto “crime story” opusa, Mann je idealan čovjek da režira i producira krimi-trilersku seriju kreatora J.T. Rogersa, snimljenu prema memoarima mladog američkog novinara u Japanu Jakea Adelsteina iz 2009. godine “Tokyo Vice: An American Reporter On The Police Beat in Japan”.
Štoviše, ne može biti idealniji sjetimo li se i da je režirao jedan od najboljih filmova o novinarstvu u povijesti kinematografije – “Probuđena savjest” ili “The Insider” s Alom Pacinom i Russellom Croweom u glavnim ulogama. “Poroci Tokija” dijele najviše sličnosti s “Probuđenom savjesti”, pri čemu serija koristi novinarstvo više za trilersku nego dramsku priču, ali svejedno podjednako uspješno funkcionira i kao film o novinarstvu i kao triler neo-noir estetike.
Ideali ‘Insidera’
Televizijsko novinarstvo CBS-a zamijenilo je tiskano (najveća novina u Japanu “Meicho Shimbun”), a glavni lik dijeli novinarske ideale Pacinova novinara s početka “Insidera”, samo što je od njega znatno mlađi. Njega, novinara crne kronike/kriminalističkog izvjestitelja Jakea Adelsteina u tumačenju mladoga glumca Ansela Elgorta (“Krive su zvijezde”, “Vozač”, “Priča sa zapadne strane”), upoznajemo u napetoj situaciji sa sumnjivim tipovima, članovima japanske mafije yakuza.
”Ova priča nije dobra, objaviš li je nećeš se imati gdje skriti. Prije nego što se pobrinemo za tebe, posjetit ćemo ti obitelj”, prijete Jakeu u uvodnoj sceni koja najavljujuje buduće događaje. Nakon toga, vraćamo se dvije godine unatrag i pratimo Jakeov život u Japanu, od treniranja aikida do partijanja u klubovima i pisanja prijemnog ispita za “Meicho Shimbun” koji će položiti i postati prvi stranac u redakciji te novine.
Unatoč tome što ga podcjenjuju u redakciji kao stranca (“gaijin”) i kakvu-takvu potporu daje mu samo urednica Emi (Rinko Kikuchi; “Babel”, “Bitka za Pacifik”, “47 Ronina”), uz par honoraraca, Jake ozbiljno shvaća svoj posao. On želi pisati prave tekstove i istraživati, a ne prepisivati policijska izvješća od riječi do riječi i ne propitivati njihovu istinitost, što nalaže glavni urednik.
Jer, kao, “nema ubojstava u Japanu”. Kako nazvati onda slučaj probodenog čovjeka, pronađenog s mačem u stomaku na mostu?! Jake to u tekstu naziva umorstvom i zamalo biva najuren. Zaplet se uslojava kad Jake posvjedoči samozapaljenju nekog nesretnika, koje je, izgleda, povezano s probodenim tipom, te počne sve dublje ulaziti u poročni podzemni svijet Tokija, gdje među ostalima upoznaje hostesu u klubu, također Amerikanku Samanthu (Rachel Keller), policijskog veterana Katagirija (Ken Watanabe; “Posljednji samuraj”, “Inception”) i mladog yakuzu u usponu po imenu Satoi (Kasamatsku Sho).
Svaki od dosad spomenutih likova je zanimljiv i trodimenzionalan, od Emi do Sata koji je, kako kaže Samantha, “netko koga biste se ti i tvoj notes trebali kloniti”, ali ovo je ponajprije Jakeova priča i njega, srećom, Elgort glumi u nikad boljem/manje ukočenom izdanju.
Mrtvozornikov sin
Naravno, Jake je i sam zanimljiv lik. Sin mrtvozornika iz Missourija koji je studirao japansku književnost i postao prvi nejapanski novinar “Meicho Shimbuna”, dovoljno hrabar da zakorači u strani svijet i njegovo podzemlje. Novinarstvo je Jakeu bilo suđeno od malih nogu s obzirom na to da su u njegovoj kući kupovali po dvije novine svakog dana.
Kad bi pitao tatu zašto, ovaj mu je rekao da novine bilježe povećavanje svjetskog znanja svakog dana. A to je nešto na čemu on želi raditi – povećavati svjetsko znanje. “Želim izvještavati o tome što se stvarno događa. Možda jednog dana stvorim djelić povijesti”, govori Jake. Idealistično, nema što. Treba nam takvih novinara, danas više nego ikad.
Treba nam i ovako kvalitetnih serija u moru štanceraja. “Tokyo Vice” bi lako mogao završiti na samom vrhu serijske “best of” liste godine. Ne viđaju se svakog dana serije ovoliko opipljivog ugođaja, bilo da je posrijedi atmosfera redakcije, kriminalnog miljea ili grada kao takvog kojemu je Mann opipao noćni puls samo kako on znade.
Serija uvlači u zbivanja: gledatelj je u svakom trenutku s Jakeom čijim očima promatra zbivanja i još se jednom, nakon filmova “Crna kiša” i “Izgubljeni u prijevodu”, zaljubljuje u jedinstveni Tokio kojeg Mann i drugi redatelji serije snimaju s jednakom pažnjom za audiovizualno kao što je on snimao Los Angeles u “Heatu” i “Collateralu”. Tokio je možda i glavni lik “Poroka Tokija”.