Quibi je najmlađi i zasad najmanje svekoliko popularan streaming servis. Porinut točno u vrijeme kad se korona razmahala (početak travnja), Quibi nije krenuo onako kako su njegovi pokretači Jeffrey Katzenberg i Meg Whitman priželjkivali, budući da su mnogi tijekom kućne izolacije ostali mahom vjerni "provjerenom" ili "provjerenijem" sadržaju sad već uhodanih platformi kao što su Netflix, HBO Go, Amazon, Hulu, Apple TV+, Disney+ itd.
Katzenberg i Whitman su računali da će ljude privući drukčiji koncept od drugih. Podsjetimo, Quibi je servis prvenstveno namijenjen konzumaciji preko mobilnih uređaja s "kratkometražnim" serijama (zasad ne i filmovima) u trajanju od svega deset minuta po epizodi.
Umri 'hartovski'
Koncept u startu ima veliki minus i plus(ić) u očima ovog gledatelja i kritičara. Okej, svima nam se način života ubrzao do centrifuge, ali gledati nešto na mobitelu duže od "trailera" je svetogrđe za umjetničku formu kao što je film, pa i serija.
A Quibi tipuje na novovjeki površno-konzumeristički, ne umjetnički pristup sadržaju još ekstremnije od ostalih streaming servisa, prilagođavajući se modernom (ne)vremenu i gledatelju koji je spreman (s)kratiti vrijeme uz neku seriju dok se vozi u tramvaju i podzemnoj, čeka u ovom ili onom redu. Nevjerojatno, no tu smo gdje jesmo/nismo.
S druge strane, mnoge "dugometražne" serije su čisti, nepatvoreni gubitak vremena koje se znade protegnuti na deset(ak) dragocjenih sati. Stoga, format od deset minuta po epizodi dođe kao blagovijest i najnoviji Quibijev sprinterski projekt "Die Hart" djeluje osvježavajuće nakon zamornih maratonaca poput "Hanne 2" i "Cursed".
Cijeli "Die Hart" stane u epizodu i pol jedne od ovih dviju serija. Dakle, deset epizoda po nekih devet minuta. To je trajanje jednog kraćeg filma, što "Die Hart" u neku ruku i jest. Serije su filmovi rascjepkani na poglavlja, a u "Die Hart" prosječno poglavlje traje manje od deset minuta umjesto sat vremena.
Nije ovo neka kvaliteta, ali je gledljivo i, k tome, gledatelj barem nema osjećaj da je bacio u vjetar dragocjene sate čak i ako mu se ne svidi, već samo 90 minuta. Zato "Die Hart" može dobiti umjerenu preporuku, a preporuka bi bila topl(ij)a da serija nije režirana i producirana krajnje serijsko generički.
Jer, premisa je akcijsko-metafilmski vrlo pametna i potentna u "Last Action Hero" modu, vidljivo i po zgodnom naslovu "Die Hart" ("t" umjesto "d") koji povezuje deminutivna komičara Kevina Harta i veliki akcijski klasik "Die Hard"/"Umri muški".
Naslov je dvoznačan – "Umri hartovski", možda i "Umri Hart" s obzirom da je Hart pripravan za sprd na svoj račun. U seriji Hart glumi maksimalno približno samoga sebe: on je komičar, "America's funny man" koji je šest puta zaredom bio "goofy sidekick" akcijskom junaku Dwayneu "The Rock" Johnsonu, a u stvarnosti četiri – "Tajna služba", "Jumanji 1&2", "Brzi i žestoki: Hobbs&Shaw".
Zaplet počinje kad Hart u jednom televizijskom talk showu izjavi kako voli misliti da su njegovi likovi heroji i ne da se smesti smijehu voditelja. "Volio bih više akcijskih stvari raditi. Zašto ja ne mogu biti akcijska zvijezda?! Nisam samo tip koji izvodi komediju.
Ja sam jebena akcijska zvijezda", veli Hart i kumi da ga shvate ozbiljno, a ne kao komičara poznatog po poštapalici "Oh, hell no!" izgovorenoj u 12 filmova. Hart nije prvi (tamnoputi) komičar s akcijaškim aspiracijama, premda rijetki među njima dobiju priliku pospojiti komediju i akciju u glavnoj, a ne sporednoj "sidekickovskoj" ulozi (Eddie Murphy; "Policajac s Beverly Hillsa", "48 sati").
Potencijal akcijskog 'Trumanovog showa'
Možda je i Ben Stiller želio cijeli život biti "action man" kao Hart pa je to postao barem u parodijskom foršpanu/skeču "Die Hard 12: Die Hungry", umirući (i zasmijavajući) muški u supermarketu i godinama kasnije se pretvarao da je kaskader Toma Cruisea u MTV parodiji na "Mission: Impossible 2".
Akcija je Hartu bila u podsvijesti računajći naslov komedije "Get Hard", a nju je očajnički priželjkivao i u filmu "Hobbs&Shaw". Želja će mu se napokon ispuniti u ovoj seriji kad ga u "leading action man" svrhe angažira poznati Claude Van De Velde (Jean Reno), redatelj "šest najvećih akcijskih filmova svih vremena" koji se u "namedropping" stilu razbacuje imenima Stallonea, Van Dammea, Seagala i Jackieja Chana.
No, postoji štos: Hart mora pohađati najveći akcijsku školu na svijetu pod vodstvom suludog trenera Rona Wilcoxa (John Travolta u ulozi prvotno ponuđenoj Bruceu Willisu) gdje su se npr. kalili veterani Chuck Norris i Dolph Lundgren, ali i buduće zvijezde Matt Damon i Josh Hartnett ("cameo" uloga).
Iako kreatori Derek Kolstad (scenarist "Johna Wicka") i Tripper Clancy ("Stuber") nisu Shane Black, oni poznaju akcijski žanr s pripadajućim internim bazama i klišejima, spremni ismijati snimanje ispred "green screena" kao nedostojnu zamjenu za nekadašnju praktičnu akciju. Nažalost, redatelj Eric Appel slabašnom, autopilotskom režijom akcije ne prati njihovu priču koja je najjača karika serije.
Da su režija i scenarij bili usklađeni(ji), "Die Hart" je imao potencijala postati akcijski reality a la "The Trumanov Show" budući da priča ide u tom smjeru. Naime, redatelj Van De Velde namjerava podići "serious gritty hard action movie" na neku novu razinu, najautentičiju dosad.
Van De Velde želi povući znak jednakosti između "hard action filmmaking" i "cinema verite" stila, pa tajnim kamerama snima Hartovu obuku, bez njegova znanja, kako bi dobio autentične reakcije i emocije.
Cijeli trening je zapisan u scenariju Van De Veldeova filma, a sudionici su samo glumci koji igraju uloge, od trenera do seksi polaznice (Nathalie Emmanuel). Ovakva premisa zaslužila je izvrsniju seriju od "Die Hart", ali Hart toga kao da je svjestan. "Oh, hell no", zavapi on na kraju i ugasi TV.