Preporuke za gledanje ovog nam puta stižu od Uršule Najev, mlade i nadarene splitske glumice o kojoj smo vam nedavno pisali. Ako vas je ikad zaokupilo pitanje čime Uršula krati vrijeme ili jednostavno ne znate što gledati, čitajte dalje.
HOBOTNICA I JA
Jedan od filmova koji me ostavio bez daha definitivno je "My Octopus Teacher". Ovaj dobitnik zlatnog kipića za najbolji dokumentarac više je od odličnog kinematografskog proizvoda; ovdje se radi o priči koja gledatelju mijenja objektiv kroz koji gleda svijet te podiže razinu svijesti i empatije. Glavna uloga pripala je hobotnici koja iz minute u minutu postaje sve ljudskija, fascinantnija, fragilnija, lucidnija, svemirskija. I prije sam bila upoznata sa zavidnom razinom inteligencije ove očaravajuće životinje, ali svjedočenje činjenici da je ta antisocijalna kreatura sposobna razviti prijateljstvo (a usudila bih se reći i čitavu paletu drugih emocija) s pripadnikom ljudske vrste nameće nam Fosterovu (ljudski protagonist filma) želju da bude "dio" tog podvodnog svijeta, a ne samo posjetitelj. Koliko bismo samo potpuniji bili kad bismo u svakom trenutku živjeli kao dio ovog planeta, a ne samo putnici? Jer, imamo puno više zajedničkog nego što mislimo i sa stanarima morskog dna i s kukcima među krošnjama.
MINARI
Drugi neizostavni favorit među ovogodišnjim oskarovcima je "Minari" redatelja Lee Isaaca Chunga. Ova autobiografska priča prati južnokorejsku obitelj koja se osamdesetih doseljava u ruralni dio Amerike pokušavajući načeti novo životno poglavlje i ostvariti "američki san". Ono što me najviše kupilo je maestralan prikaz obiteljskih odnosa, gradacija i rotacija istih te redateljevo umijeće da se gledatelj poistovjeti s Davidom, najmlađim članom familije i da promatra filmsko-životne situacije dječjim očima. Upravo je njegov odnos s bakom koja naknadno dolazi u njihov dom najljepša komponenta ove drame i temelj na kojem počiva emotivni i fabularni aspekt filma. Uz fantastičan cast valja naglasiti i izvrsnost fotografije i zvuka. Pun simbolike je "Minari", kao i istoimena biljka po kojoj je dobio naslov, a koja raste i u najnemilosrdnijim uvjetima, koju mogu ubrati i pojesti i bogati i siromašni.
QUO VADIS, AIDA?
Što se tiče ovog filma, koji je apsolutno zasluženo ušao u utrku za Oscara, ne mogu se oteti razmišljanju o tome koliko je teško bilo napraviti ovakvo umjetničko djelo, a pritom obrađivati najgroznije i najbolnije događaje. Jasmila Žbanić apsolutno fantastično donosi priču o genocidu bez naglaska na krv, metke i agresiju. Kroz vrlo osobnu perspektivu jedne žene, kojoj je glavni cilj spasiti svoju obitelj od katastrofe, uvlači nas u živote svih žena i majki koje su prolazile isti pakao, suočava nas sa surovošću tadašnje i posljedične realnosti s apsurdnošću rata i ljudske neljudskosti u istome. Od prve do zadnje minute u gledatelju se miješaju nelagoda i mučnina s divljenjem i empatijom, svaki prizor intenzivan je odraz kako povijesnog očaja, tako i iznimne filmske inteligencije, a maestralna Jasna Đuričić u ulozi Aide ostavlja bez daha.
Pratite Stil i na Instagramu!