Američka humoristična serija o treneru američkog nogometa koji dođe u Englesku preuzeti klub iz Premier lige iako ne zna ni pravila nogometa, ne zvuči previše obećavajuće. Ipak, Apple TV-ov "Ted Lasso" nakon dvije sezone pretvorio se u globalni fenomen koji je na do sada gotovo neviđen način uspio spojiti najvažniju sporednu stvar na svijetu, britansku satiru i američku klasičnu "sitcomovsku" naivnost.
Ta topla i luckasta humoristična serija trenutačno je najgledaniji originalni uradak na Apple TV-u, nedavno je osvojila čak sedam Emmyja, uključujući onaj za najbolju humorističnu seriju, dok je Jason Sudeikis svom Emmyju za najboljega glumca pridodao i Zlatni globus.
Sudeikis je imao značajnu ulogu u samom razvoju serije i lika, a sve je krenulo od skečeva s kojima je NBC reklamirao Premier ligu, a koji su ubrzo postali YouTube hit. Vodeći ljudi engleskog nogometa u početku nisu bili oduševljeni cijelom pričom, ali sjajna izvedba serije i poprilično neočekivana globalna popularnost navela ih je na to da prije koji dan sklope ugovor s producentima serije vrijedan više od pola milijuna dolara, prema kojem će "Ted Lasso" od sljedeće sezone imati pravo koristiti arhivske snimke Premier lige, službene klupske grbove i dresove te trofej koji se dodjeljuje prvaku.
Postavlja se pitanje zbog čega je Premier liga promijenila stav, pogotovo ako u obzir uzmemo da serijom dominira američki humor temeljen na poprilično naivnoj premisi prema kojoj netom razvedena vlasnica izmišljenog AFC Richmonda iz osvete bivšem suprugu i vatrenom poborniku kluba odluči na klupu dovesti potpunog nesposobnjakovića.
Naravno, glavni razlog je privlačenje ljubitelja serije koji će se kroz nju sigurno zainteresirati za Premier ligu, iako inače možda ne bi. Ali postoji i jedna olakotna okolnost koja je "smekšala" Premier ligu, a to je da serija dosta dobro pogađa stereotipe u engleskom nogometu koje onda parodira, dok pokušava doprijeti i do onog dijela nogometne publike koji je u sport puno dublje involviran od pukog praćenja rezultata na mobitelu. Tako možemo vidjeti vjernog Lassova pomoćnika, samozatajnog "Coach Bearda", kako u jednoj sceni druge sezone čita "Football Against the Enemy" Simona Kupera, dok se u pilot-epizodi priprema za novi posao proučavajući "nogometnu Bibliju" – "Inverting the Pyramid" Jonathana Wilsona, prema kojoj zadnja epizoda druge sezone i nosi naziv.
Serija inače obiluje pozitivom u kojoj svi likovi rastu kao osobe, što ponekad zna biti malo iritantno, jer djeluje "prožvakano", ali Sudeikisova sjajna gluma ipak daje određenu težinu svakoj toj situaciji i od poprilično grotesknog prikaza trenera s američkog Srednjeg zapada koji se u svom radu uglavnom vodi floskulama, uspijeva stvoriti lika za kojeg ne možete ne navijati, što god on radio. Bilo da pokušava ostaviti Richmond u Premier ligi, vratiti ga tamo nakon što ispadne ili pomoći osobama kojima se našao okružen. Da bi klišej bio potpun, jedino sebi ne uspijeva pomoći, pa tako u Londonu živi sam nakon raspada braka, dok su mu bivša žena i sin u SAD-u.
Serija dosta dobro nosi podžanr nogometnog filma/serije koji je uglavnom rezerviran za promašaje koje ljubitelji tog sporta gledaju jer "nisu toliko loši da ih ne bi gledali" ili su "toliko loši da su dobri". Iako se u gotovo cijeloj prvoj sezoni "traži", "Ted Lasso" se u drugoj pretvara u poprilično dobar uradak s jasnim smjerom po kojem napokon jest ono što bi i trebala biti – serija koja nam na poprilično pojednostavljen, ali zato duhovit način pokazuje kako funkcionira jedan nogometni klub te s čime se suočavaju akteri unutar i oko njega.
Autentičnost je jedna od stvari na kojoj su Sudeikis, Brendan Hunt, Joe Kelly i Brett Goldstein (koji je ujedno neočekivano dobio jednu od važnijih uloga u seriji) inzistirali od početka, pa je tako većina scena u kojima se radnja odvija na ulici i u pubu zaista snimana u londonskoj četvrti Richmond. Scene treninga Lassove ekipe odvijaju se na stadionu lokalnog šestoligaša Hayes & Yeading United F.C.-a, a ako vam se Nelson Road, stadion na kojem AFC Richmond u seriji igra svoje utakmice, učini poznatim, to je zbog toga što se zapravo radi o Selhurst Parku, domu premierligaša Crystal Palacea.
I sastav momčadi poprilično autentično pogađa stanje u najvišim razredima engleskog nogometa. Tako je kapetan ekipe klasični engleski grubijan vječno mrkog lica, koji ne preza od psovanja ni u televizijskoj emisiji i koji neodoljivo podsjeća na legendu Manchester Uniteda Roya Keanea (glumi ga Goldstein). Imamo plejadu internacionalaca iz Francuske, Nizozemske, Nigerije i ostalih zemalja, a tu je i meksički napadač koji je uvijek dobre volje i voli govoriti da je "nogomet život", ali, nažalost, ima problema s ozljedama.
Serija "Ted Lasso" je tijekom dvije sezone zadobila povjerenje dijela nogometnih fanova koji su u vječnoj potrazi za filmovima i serijama o "prelijepoj igri" te će joj mnogi oprostiti klišeje i pokoje naivne trenutke koje pravi fan može smatrati vrijeđanjem zdravog razuma. Pogotovo ako u obzir uzme da su upravo ti trenuci ono s čime se Sudeikis i ekipa pokušavaju približiti američkoj publici, koja bi se vjerojatno složila s Lassovom izjavom kako "bolje razumije tko je ubio Kennedyja nego pravilo zaleđa u nogometu".
Ugovor koji su producenti sklopili s Premier ligom zapravo je znak da je serija tek počela svoj put na malim ekranima te da nogomet na ovaj ili onaj način sve više ulazi u živote ljudi diljem svijeta, pa čak i u SAD-u, u kojem je on donedavno bio tko zna koja rupa na svirali.
Pratite Stil i na Instagramu!