Ricardo Bofill Levi španjolski je arhitekt rođen 1939. godine u građevinarskoj obitelji u Barceloni. Od malena je htio promijeniti svijet, a beskompromisnost u shvaćanju arhitekture i umjetnosti dovela je do toga da je izbačen sa sveučilišta. To je možda i najbolja stvar koja mu se dogodila jer je nakon toga odlučio otisnuti se na putovanje, postati nomad, ispričao je u intervjuu za Nowness.
-Mene u životu pokreću samo dvije stvari, estetski doživljaj, dakle ljepota i nakon toga inteligencija, kazao je za sebe.
Dok je napuštao Barcelonu ugledao je gusti dim kako izlazi iz fumara tvornice cementa na obroncima grada. To je najstarija tvornica u čitavoj Španjolskoj s najvišim dimnjacima koja je zagađivala okolno područje i Bofill je saznao da je vlasti namjeravaju zatvoriti. Odabrao je kupiti zemlju na kojoj se nalazi kako bi mogao razvijati svoju kreativnost u ogromnom području tvornice. Odlučio je ondje i živjeti, raditi te okupiti tim sociologa, filozofa, matematičara , slikara i pisaca kako bi međusobno izmjenjivala znanja i vještine u nečemu nalik intelektualnoj komuni u kojoj bi bilo mjesta za svakoga.
Zgradu napuštene tvornice počeo je adaptirati dio po dio, ciljano ne povezujući ih u cjeline. Labirint eksterijera, otvorenih prostora, uskih hodnika namjerno je ostavljen kako bi oni koji borave u njima bili odvojeni i mogli živjeti kako god žele, da bi u zajedničkom životu zadržali potrebnu privatnost.
U ponovnom promišljanju prostora zaboravljena je tradicija, dana mu je nova vrijednost zadržavajući formu starog prostora, a dajući mu novu simboliku. Veliki dimnjak koji je proizvodio onečišćenje nije uklonjen već je postao skulptura okružena zelenilom. Tvornički industrijski hodnici s uskim duguljastim prozorima prenamjenom postaju nalik onima srednjovjekovnih manastira bez da se uklanja i prikriva izvorne blokove cementa i sivu boju betona.
Sve to učinjeno je jednostavnim pristupanjem postojećem s minimalnim intervencijama i bazičnim materijalima.
-Ne volim luksuzno uređenje ni izgled, smatram da se luksuz nalazi u samom prostoru, u načinu života, a ne u postavljanju zlatnih skulptura ispred zgrade. Nikada nisam tako radio, ne volim to. Buržujski način života u tradicionalnoj kući me nikad nije privlačio, kaže za svoj stil Bofill.
Raspored je osmišljavan tako da prati mentalne i psihičke procese, a ne klasičnu organizaciju doma. U odabiru estetike kombinirao je brutalistički stil velikih betonskih gromada, neotesan, posve podređen funkcionalnosti sa svojom romantičnom novom vizijom u kojoj su strukture ostavljene radi puke estetske kompozicije. Na taj način stvoren je dom koji odgovara najrazličitijim raspoloženjima.
La Fábricu opisuje kao mjesto u kojem živi, u kojem mu dolaze razne ideje, gdje najbolje umije stvarati, a to je ono što čini njegov život. Biti arhitektom znači stalno projektirati budućnost.
-Prostor je poput sluha, neki ljudi ga imaju, a neki ne. Postoje osobe koje dođu na neko mjesto i osjećaju ga kao i oni koji vide samo pod kojim hodaju, kreću se bez sensibilnost za svoju okolinu.
La Fabrica je u jednakoj mjeri koliko i dom i izložbeni prostor, galerija najboljeg dizajna u posljednjem stoljeću. Ogromne nepregrađene sobe idealno su mjesto za prikazivanje stolica, skulpturi, stolova koji oplemenjuju prostor uzajamno mu uzvraćajući. Ogromni prozori ostakljeni su pa se čempresi, eukaliptusi, palme čine kao da su i dio interijera. A veliki dijelovi krova prekriveni su niskim raslinjem i travom da sivilo ne bi progutalo pogled na nekadašnju tvornicu.
Svaki dio koji je do sada adaptirao učinio je to s dubokim promišljanjem, ali to je proces koji nikada ne završava. La Fabrica se stalno mijenja i razvija skupa s neograničenom Bofillovom kreativnošću.