Naslov pobjednika Davis Cupa, četvrtfinale Australian Opena, polufinale Roland Garrosa, olimpijsko odličje i treće mjesto na ATP ljestvici svrstavaju Ivana Ljubičića među najveće hrvatske tenisače svih vremena. Bez sumnje...
Bivši tenisač koji danas radi u Francuskom teniskom savezu gostovao je u emisiji (Ne)uspjeh prvak i progovorio o brojnim temama, pa i onoj najbolnijoj - bijegu iz Banja Luke od pakla rata. Ljubičić je prošle godine dobio svoj dokumentarac u sklopu kojega je prvi put nakon rata posjetio Lužane. To ga je, blago rečeno, slomilo - pišu Sportske novosti.
- U početku se nije bilo moguće vratiti kući. Onda je bio jedan period kada se nisi htio vratiti i onda period kada više ne stigneš. To je razlog zašto nisam bio u Banja Luci. Odlučili smo napraviti taj dokumentarni film koji je prekrasan i stvarno sam jako zadovoljan. Bilo je jako emotivno - kazao je Ljubičić pa opisao svoj prvi susret s Banja Lukom nakon više od 30 godina:
- Kao da sam odblokirao dio sebe za koji nisam ni znao da je bio blokiran. Plakao sam cijeli dan. Ali to su bile suze, emocije kao da mi je cijeli život prošao ispred očiju. Odjednom sam, a to rijetko radim, razmišljao o cijelom putu. Tip sam koji razmišlja za danas i možda malo naprijed, nikad iza. Sanjao sam svoje djetinjstvo jako dugo. Više to ne sanjam, ali do prije pet, deset godina sam bar jednom tjedno sanjao svoje prijatelje iz škole iz Banja Luke, svoj život tamo. To je ucrtano u memoriji i dan danas sam u kontaktu s ljudima iz djetinjstva. Taj put u Banja Luku, sreo sam svog prvog trenera, nije se puno toga promijenilo i bilo je predivno. Nisam ni znao da mi to treba - zaključio je.
Da nije bilo rata, kako kaže, vjerojatno nikad ne bi postao tenisač.
- Kada sam 1990./1991. godine počeo u kategoriji do 12 godina, bio sam među boljima u Bosni. U Beograd sam išao igrati prvi međunarodni turnir koji sam osvojio, što je bilo veliko iznenađenje jer sam pobijedio igrače koji su ‘na papiru‘ bili bolji od mene. To su bili prvi znakovi da imam talenta jer sam počeo igrati prije tri-četiri godine. Nije bilo nikakvih velikih planova i ideja, nego sam se jednostavno želio baviti sportom. Volio sam to. Da nije bilo rata, ja bih vjerojatno i danas bio u Banja Luci i tko zna čime bih se bavio.
Prisjetio se i dana kada je Banja Luka bila pod barikadama, a budući da je njegova obitelj živjela malo izvan grada, nije mogao nastaviti trenirati.
- Roditelji nikada nisu htjeli o tome razgovarati i vjerojatno ni neće. U nekom trenutku su odlučili da je za nas sigurnije i bolje da odemo jer je postalo nesigurno... Meni kao djetetu u tome trenutku ništa nije bilo jasno, međutim osjetio se strah. Jedini način za izlaz iz Banja Luke je bio humanitarni avion koji je letio za Beograd. Moja pokojna mama, brat i ja smo bili na tom avionu. Muškarci nisu mogli izaći iz zemlje. Letjeli smo za Beograd i onda smo autobusom preko Mađarske i Slovenije došli u izbjeglički centar u Opatiju i tamo bili šest mjeseci...Ja sam tada imao 13 godina. Jedina poruka koju je otac rekao meni i mami je "Probajte da Ivan nastavi igrati tenis".