Sačekuša u zagrebačkom Trnju, dva hica u prsa, jedan u glavu; taman je u Hajduk doveo veliku zvijezdu, a onda šok

U klasičnoj sačekuši 11. lipnja 2005. godine u zagrebačkom naselju Trnje, između 2.30 i 3.20 ujutro, s tri je hica, dva u prsa i jednim u glavu, ubijen tadašnji nogometni menadžer 43-godišnji Dino Pokrovac. Dakle, u noći s desetog na jedanaesti lipnja. Kasno navečer desetoga, ali budući da je prošlo ponoći, vrijeme smrti piše se službeno 11. lipnja.

Taman se bio istakao transferom Nike Kranjčara iz Dinama u Hajduk, u zimu te 2005. godine, a slovio je kao pouzdan suradnik igrača u nogometnom miljeu, čvrst oslonac koji je zračio povjerenjem. Na HNL-sceni bio je prije svega blizak Hajduku koji je u doba predsjednika Branka Grgića upisao titule prvaka 2001., pa onda 2004. i 2005. godine (triput u pet godina, kako bi se hvalio s pravom Grgić), imajući baš u nogometašima što ih je (do)vodio Pokrovac posebnu snagu.

Niko Kranjčar je bio kao trešnja na vrh šampionske torte kojom su se sladili godinama.

Godinu i pol dana prije no što je ustrijeljen u haustoru svoje zgrade u Korčulanskoj ulici 3a, Pokrovcu je ispred ulaza u zgradu bio zapaljen automobil ‘mercedes‘ vrijedan 80 tisuća njemačkih maraka, kako se tada pisalo.

Kome se zamjerio, tko se na njega ‘nakalemio‘, ostalo je nepoznato svih ovih godina. Jer, prošlo je 19 ljeta, a ubojstvo do danas nije riješeno. Strah nas je i pomisliti – nije riješeno, niti će biti... Sve ide u tom smjeru.

Sve dublji misterij

Jer, nije prošla godina, dvije ili pet, nego debelih 19 godina, a misterij je sve dublji.

Ubojstvo Pokrovca koincidira s posljednjom titulom prvaka što je osvojio Hajduk, nema baš izravne veze, osim što je Pokrovac bio kao tajni, a zapravo javni pomagač; da ne kažemo baš sportski direktor Hajduka, bilo da je trebalo uložiti novac, nagovoriti igrače da dođu baš u Hajduk ili ih dalje plasirati. Pokrovac je poslovao s Hajdukom i bio oslonac „bijelih”.

Onda se dogodilo ubojstvo, Hajduk više nije bio prvak. Nije nikad više imao takvu snagu na tržištu nogu na sceni HNL-a, valjda sve donedavno...

Opsežna je bila istraga koja je obuhvatila i sportska pera da dadu svoj iskaz koliko znaju Pokrovca i o njegovim vezama da pričamo inspektorima, kad smo se susretali i kako je to bilo. Tako je i vaš reporter morao sve ispričati... No, to nije moglo navesti na pravi trag do krvave noći u Trnju, istraga koliko god bila sveobuhvatna rezultat nije dala.

Pokrovac je s kraja devedesetih proširio posao kao menadžer, imao je niz igrača – dinamovaca Dina Drpića i Vedrana Ješea, zagrebaša Mladena Pelaića koji je došao u Hajduk, pa hajdukovaca Srđana Andrića, Marija Carevića, Petra Krpana, sve do Nike Kranjčara, pa Danijela Hrmana, Mate Dragičevića... Jedan od posljednjih poslova bio je odlazak Mate Neretljaka u Južnu Koreju.

No, sve je to danas u magli, pradavno je bilo, sami spomen igrača navodi vas da kažete „uh, pa kad je to bilo...”

Kad god je bila kriza s novcem bilo je zovu Dina za spas, potegli bi u Poljudu adut Pokrovca pokrovitelja. Svi igrači koji su dolazili pod njegove skute bili su presretni. Neretljak je na primjer izjavio kad je odlazio u Južnu Koreju:

- Dino mi je kao mama. A kada se mama brine kako treba, onda djetetu ništa ne nedostaje – kazivao je Neretljak.

Danas, eto, 19 je dugih godina za nama otkako je ubijen Dino Pokrovac.