Glavna politička priča Olimpijskih igara u Parizu vezana je za dvije boksačice. Jedna je Alžirka Imane Khelif iz velter kategorije (do 66 kilograma), a druga je Tajvanka Lin Yu-ting iz perolake kategorije (do 57 kilograma). Obje su optužene da su muškarci koji se nepošteno natječu u ženskoj konkurenciji.
Tim su optužbama doprinijele i njihove suparnice u Parizu. Khelif se u prvom kolu borila protiv talijanske boksačice Angele Carini, koja je u suzama predala borbu nakon svega 46 sekundi, nakon što je dobila dva snažna udarca u lice. Kasnije je rekla da je nitko nikad nije udario tako jako i da je morala predati meč „kako bi sačuvala život”. A nakon meča se odbila rukovati s Khelif (za što se naknadno ispričala).
U drugom kolu Khelif je pobijedila mađarsku boksačicu Annu Lucu Hamori, koja se nakon meča ipak rukovala s njom, iako je prethodno na društvenim mrežama objavila uvredljivi meme na račun spolnosti svoje alžirske protivnice.
Slično su reagirale i suparnice Yu-ting. Nakon što je Tajvanka u prvom kolu pobijedila Uzbekistanku Sitoru Turdibekovu, poražena boksačica joj nije htjela dati ruku, napustivši dvoranu u suzama. U drugom kolu Yu-ting je pobijedila bugarsku boksačicu Svetlanu Stanevu, koja je nakon poraza prstima formirala znak XX, oznaku ženskog kromosoma: očita aluzija na spolnost pobjednice, za koju se piše da ima muški XY kromosom.
IOC u kupe, IBA u špade
Oko ispravnosti nastupa Khelif i Yu-ting u ženskoj konkurenciji podijelile su se i druge sportašice. Tako je australska boksačica Skye Nicolson istaknula da Alžirka i Tajvanka „ne zaslužuju ovakvo maltretiranje”.
„One su odrasle kao djevojčice, kao žene. Natjecale su se kao žene cijelo vrijeme. To nisu prirodno rođeni muškarci koji su se odlučili nazvati ženama ili se identificirati kao žene kako bi se borili sa ženama na Olimpijskim igrama”, poručila je Nicolson.
S druge strane, američka plivačica Kaitlynn Wheeler je nakon pobjede Yu-ting nad Turdibekovom ocijenila da je uzbekistanska boksačica oštećena, jer se morala boriti s muškarcem:
„Još jedan muški prvak u ženskom sportu. Lin Yu-ting, muškarac s XY kromosomima pobijedio je Sitoru Turdibekovu u ženskom boksu. Kreće se kao muškarac, brži je i lakoćom ju ‘baca‘ po ringu. Svatko tko ima oči i mozak može vidjeti da je ovo muškarac”, napisala je Wheeler na društvenim mrežama.
Skandal je potenciran različitim kriterijima spolnosti koje imaju Međunarodna boksačka federacija (IBA) i Međunarodni olimpijski odbor (IOC). IBA je objema sportašicama lani zabranila nastup na Svjetskom prvenstvu u New Delhiju, tvrdeći da nisu prošle test „spolne podobnosti” – nagađa se da su testovi pokazali kako obje imaju muške XY kromosome i mušku razinu testosterona – dok im je IOC dopustio olimpijski nastup, držeći da se radi o biološkim ženama.
Spolno-rodna pitanja
Takav stav Međunarodnog olimpijskog odbora naišao je na žestoku kritiku IBA-e, koja je ustvrdila da lani nije bez razloga diskvalificirala obje boksačice sa Svjetskog prvenstva, navodeći da je takva odluka donesena „nakon detaljnog pregleda”:
„Diskvalifikacija je bila rezultat njihova neuspjeha da ispune kriterije prihvatljivosti za sudjelovanje u ženskom natjecanju. Dok IBA ostaje predana osiguravanju poštenog natjecanja u svim našim događajima, izražavamo zabrinutost zbog nedosljedne primjene kriterija prihvatljivosti drugih sportskih organizacija, uključujući one koje nadziru Olimpijske igre”, stoji u prošlotjednom priopćenju IBA-e.
IOC je takve optužbe protiv dviju boksačica nazvao „govorom mržnje” i „politički motiviranim kulturnim ratom”, ustvrdivši kako nema sumnje da su Khelif i Yu-ting žene:
„Imamo dvije boksačice koje su rođene kao žene, odgajane kao žene, koje imaju putovnice kao žene i koje su se godinama natjecale kao žene. To je jasna definicija žene. Nikad nije bilo sumnje da su žene”, poručio je predsjednik IOC-a Thomas Bach.
Tako je boksački turnir za žene postao najkontroverzniji sportski događaj Olimpijskih igara, koji je potaknuo globalnu raspravu oko spolno-rodnih pitanja. Kako o tim pitanjima vlada veliko neznanje, mnogi su ovom zgodom i prvi put čuli za kategoriju „razlika u spolnom razvoju” (DSD), u koju spadaju tzv. interspolne osobe – one čije su fizičke spolne karakteristike drugačije od onoga što se smatra tipičnim za muško ili žensko tijelo. DSD pogađa između 0,05 i jedan posto populacije.
Konkretno, u tu kategoriju ulaze i osobe koje su rođene i odgajane kao žene te se i osjećaju kao žene, ali mogu imati XY spolne kromosome i razinu testosterona u krvi u vrijednostima kakve nalazimo kod muškaraca. Prema dostupnim informacijama, to je slučaj s obje sporne boksačice na Olimpijskim igrama.
Zbrka oko pojmova
Mnogi ove osobe s DSD-om miješaju s transrodnim osobama (kod kojih se rodni identitet razlikuje od spola u kojem su rođeni), iako je razlika između ovih kategorija jednostavna: transrodne osobe u tijelu žene osjećaju se kao muškarci, dok se osobe s DSD-om u tijelu žene osjećaju kao žene, iako imaju neke biološke karakteristike koje su tipične za muškarce.
Prema tome, interspolnost nije isto što i transrodnost, iako interspolna osoba može – ali ne mora – biti transrodna, kao što može imati bilo koju seksualnu orijentaciju, baš poput svih drugih ljudi.
Koliko su ova pitanja zbunjujuća za većinu današnjih građana, govori i činjenica da je interspolnost i transrodnost pobrkao i spomenuti predsjednik IOC-a Thomas Bach, pa je IOC bio primoran objaviti ispravak njegove izjave.
„Neću miješati ta dva pitanja. Ovdje ne govorimo o pitanju transrodnosti. Ovdje se radi o ženi koja sudjeluje u ženskoj kategoriji. Ponavljam, ovo nije slučaj DSD-a”, rekao je Bach, a IOC je naknadno objavio na Twitteru da je njegov predsjednik htio reći da Khelif i Yu-ting nisu transrodne sportašice.
Iako ima blaže kriterije od IBA-e, Međunarodni olimpijski odbor također provodi testiranja razine testosterona kod žena koje se natječu u određenim sportovima, uključujući boks. Tako transrodne sportašice moraju održavati razinu testosterona ispod 10 nmol/L najmanje 12 mjeseci prije natjecanja i tijekom natjecanja, dok sportašice s DSD-om tu razinu moraju održavati ispod 5nmol/L, ako se žele natjecati u ženskoj kategoriji.
Tko određuje kriterije ženstvenosti?
Kako navodi IOC, te se njihove smjernice temelje na istraživanjima koja sugeriraju da visoke razine testosterona mogu dati fiziološke prednosti u sportovima gdje snaga, brzina i izdržljivost igraju ključne uloge. Cilj tih smjernica je osigurati ravnopravne uvjete natjecanja za sve sportaše, a posljedica je da sportašice s DSD-om često moraju posebnim mjerama snižavati vlastiti testosteron kako ne bi bile diskvalificirane.
Jedan od najpoznatijih takvih slučajeva odnosi se na južnoafričku atletičarku Caster Semenya, od koje je Međunarodna atletska federacija (IAAF) zahtijevala da smanji svoje prirodno povišene razine testosterona kako bi se natjecala u ženskim disciplinama. Stoga je bila prisiljena uzimati lijekove poput kontracepcijskih pilula, a ta joj je situacija, prema vlastitim riječima, izazvala napade panike: priznala je da joj je to bio veliki stres koji ju je tjerao na povraćanje.
Među sportašicama koje su zbog DSD-a diskvalificirane sa sportskih natjecanja nalaze se i trkačice Francine Nyonsaba iz Burundija, Margaret Wambui iz Kenije te Christine Mboma i Beatrice Masilingi iz Namibije. Ljubitelji tenisa pamte da su kritikama zbog „premišićavog izgleda”, karakterističnog za muškarce, bile izložene i sestre Venus i Serena Williams, osobito ova potonja.
Činjenica da se mahom radi o obojenim sportašicama potaknula je optužbe iz feminističkih i ljudskopravaških krugova za rasnu pristranost onih koji određuju kriterije ženstvenosti. Tako se u nedavnom izvještaju Human Rights Watcha (HRW) ističe da Međunarodna atletska federacija (IAAF) cilja žene iz Latinske Amerike, Afrike i Azije za „zlostavljajuće spolno testiranje” zbog definicija ženstvenosti utemeljenih na rasnoj pripadnosti.
Napad na crne i smeđe žene
„IAAF je desetljećima ciljao na žene s Globalnog juga, neljudski tretirajući one s visokim testosteronom. Ovi propisi ponižavaju žene, čine da se osjećaju nedostatnima i prisiljavaju ih na medicinske intervencije radi bavljenja sportom. Suvremeni sport trebao bi podržavati uključivanje i nediskriminaciju, a ne održavati isključenost i diskriminaciju”, kaže za HRW indijska znanstvenica Payoshni Mitra.
Istraživači HRW-a ocjenjuju da crne i smeđe sportašice imaju „znatno veću vjerojatnost” da će njihov spol biti osporavan, jer društvo pretpostavlja da je ženstvenost jednaka bijeloj koži i krhkosti. Povijesno gledano, tamnoputa ženska tijela nisu se smatrala ženstvenima kako bi se opravdao rad crnih žena kao robinja, dok su tijela bijelih žena bila zaštićena i kontrolirana kako bi utjelovila čistoću i krhkost.
Stoga, „u otvorenom i legitimnom smislu, [crnkinja] nije priznata konkurencija bjelkinjama jer je konstruirana kao tijelo koje se ne uspoređuje”, piše afroamerička sociologinja Brittany Slatton, navodeći da se ovaj povijesni presedan „ulijeva u moderne sportske institucije, često kontrolirane i financirane od strane bijelaca, u kojima vlada rasna predrasuda prema crnim i smeđim ženama”.
U tom kontekstu, autori izvještaja smatraju da je „prisilno i diskriminirajuće spolno testiranje” samo najnoviji obol dugoj svjetskoj povijesti dehumaniziranja crnih i smeđih žena.
„Potaknuti pogrešnim uvjerenjima o testosteronu, biologiji i spolu (...), ovi propisi nanose neviđenu štetu ženama, posebno onima s Globalnog juga. Ovi su propisi štetni jer su temeljne pretpostavke inherentno seksističke – da su sportašice uvijek inferiorne u odnosu na sportaše, pa moramo nadzirati ženski sport kako bismo zaštitili žene. Ovaj policijski nadzor ne štiti žene; samo im šteti”, napisala je koautorica HRW-ova izvještaja, američka antropologinja Katrina Karkazis.
‘Sport nije pošten‘
Postoji još jedna sporna stvar kod testosterona. Naime, sve opisane kontrolne mjere IOC-a temelje se na uvjerenju da visoke razine testosterona jamče veću snagu i bolji sportski uspjeh, odnosno da donose fizičku prednost u odnosu na suparnike. Međutim, oko tog pitanja ne postoji znanstveni konsenzus.
Neke studije doista pokazuju pozitivnu vezu između testosterona i sportskog uspjeha, ali neke ne pokazuju konačan odnos, a neke čak povezuju visoki testosteron s lošijim sportskim rezultatima. Svjetska liječnička udruga (WMA) zaključuje da su dokazi koji povezuju testosteron sa sportskim rezultatima „slabi”.
Nadalje, pojedini autori ističu da mnogi sportaši i sportašice ionako po fizičkim karakteristika odskaču od prosjeka, što im – uz naporno treniranje - i omogućuje dobre sportske rezultate.
„Sport nije ‘pošten‘. Nikad nije ni bio. Nije ni genetika. Mnogi elitni sportaši genetski su blagoslovljeni na način na koji prosječna osoba nije. Košarkaši imaju prednost u visini, a vrlo osebujna anatomija (bivšeg australskog plivača i olimpijskog prvaka) Michela Phelpsa daje mu prednost u plivanju”, piše časopis The Swaddle, ukazujući da se neopravdano zanemaruju druge bitne razlike koje favoriziraju bijele sportaše:
„Privilegije također nisu pravedno raspoređene - obojeni sportaši su u nepovoljnijem položaju kada je riječ o mogućnostima i resursima da se uopće počnu baviti natjecateljskim sportom, u usporedbi sa sportašima bijele rase”, ističe spomenuti časopis.
Spasonosni algoritam
Slično smatra i kanadski akademik i bivši olimpijac Bruce Kidd, koji također naglašava da na sportski uspjeh više od testosterona utječu društveni faktori:
„Trebali bismo imati na umu da su najvažniji faktori povezani s tablicom olimpijskih medalja osobni i nacionalni dohodak. Nikad se ne pokušava uravnotežiti te nevjerojatne prednosti”, rekao je Kidd za časopis Vice.
Kako onda, nakon svega, organizirati sportsko natjecanje pod maksimalno pravednim uvjetima za sve? Mogu li nam pomoći suvremena informatička tehnologija i umjetna inteligencija?
Jasno da mogu, zato i postoje. Jedan od takvih modela još je 2019. sugerirala fiziologinja Alison Heather sa Sveučilišta Otago na Novom Zelandu. U eseju objavljenom u znanstvenom časopisu Journal of Medical Ethics, Alison i njezini suradnici predlažu stvaranje sustava koji koristi algoritam za vrednovanje fizioloških faktora poput testosterona, visine i izdržljivosti, ali i društvenih faktora kao što su rodni identitet i socioekonomski status.
Kako vidimo, taj prijedlog još nije realiziran, što ne znači da neće biti do idućih Olimpijskih igara. A dotad ćemo učiti razliku između transrodnih, interspolnih i „običnih” ljudi.