Iza svakog uspješnog muškarca stoji uspješna žena. Nije to nikakva tajna, ima nešto u tome. I koliko god neki pojedinac „jačeg spola” bio jak, potreban mu je čvrsti oslonac.
E, pa tu svoju sigurnu luku je Antonio Plazibat pronašao u Martini Dulčić. Najbolji hrvatski kickboksač nigdje ne ide bez svoje bolje polovice, koja ga vjerno prati i podržava u svemu.
Tako je bilo i jučer na Poljudu, gdje je Plazibat organizirao veliku humanitarnu akciju pod nazivom Najluđi skakač Hrvatske, a sav prihod prikupljen od ulaza, prodaje hrane i pića išao je za Dječji dom Maestral u Splitu.
- Zabavan i lijep čin, jedno s drugim se ljubi – kratko je komentirao popularni Grše koji je došao podržati spomenutu manifestaciju.
Puno je ljudi „dalo ruke”, ne bi to splitski sportaš sam uspio organizirati, a naravno da mu je i vjetar dala njegova „zlatokosa”, koja nam je otkrila kako je sve krenulo.
Kao da je ‘dida‘ tu
- On je uvijek volio skakati, uglavnom je to bilo na Ježinca zadnjih godina. Puno ljudi bi dolazilo to gledati, jer im je bio neki „show”. Onda mu je sinula ideja da bi se moglo organizirati humanitarno natjecanje, da se nešto skupi za djecu.
Kako vi to uz njega proživljavate?
- Uvijek sam tu uz njega, posebno kad se radi o nečemu plemenitom. Jako sam ponosna, puno je ljudi došlo, vjerujem da će sljedeće godine biti još i bolje.
Plivanje, skakanje, more, ili u jučerašnjem slučaju – voda, je poznati ambijent simpatičnoj Martini. Ima ona u svojoj krvi sportskih gena, jer djed joj je ni manje ni više nego legendarni Veljko Rogošić.
- Cijeli život sam okružena sa sportom, pa mi ni s Antonijem nije bilo ništa drugačije.
Jeste li se bavili s nečim?
- Ništa profesionalno, ali rekreativno sam trenirala plivanje, sinkronizirano plivanje, balet...
Nije djed utjecao da ostanete u bazenu?
- Nije, ali naučio me jako rano plivati, kad sam bila baš mala. S njim bi po cijele dane bili na moru, a i on je bio veliki humanitarac, zbog toga mi je ovaj događaj jako poseban. Kao da je i on u ovome svemu, kao da je tu s nama – emotivno će Martina koja je i dodala:
- Zbog "dida" znam roniti jako dugo i plivam lijepo kraul, ali za leptira nisam nikad imala snage. On nije bio običan čovjek, bio je čovjek s nadljudskom snagom. Često su ga zvali "čovjek riba". Tu istu volju, snagu i upornost često prepoznam i u Antoniju. Hvala didu što mi zbog njega, sve ovo ništa nije strano te lakše razumijem svog dečka.
Veljko Rogošić sport je vidio kao način odgoja, potvrdila je njegova unuka Martina.
- Moto dide je uvijek bio "sportom protiv droge" te se jako trudio da djeca idu pravim putem.
Tablete za smirenje
Martina vjerno prati svog dragog svugdje, a iako je navikla na odvojenost od obitelji, nekad bude teško.
- S njim doslovno živim život sportaša. Ne traje to tjedan dana, tako živimo cijelu godinu za devet minuta ringa. Bude teško jer se bavi opasnim sportom, na televiziji ga baš ne mogu gledati, jer ako se nešto dogodi, ne mogu biti tu uz njega da ga zagrlim. Zato odlazim s njim na borbe. Prije toga popijem tabletu za smirenje, mama i prijatelj koji je ujedno i svećenik, don Josip Ulić, poznatiji kao don Mrvica, me smiruje i zajedno se pomolimo. On nam je zajednički prijatelj i osoba koja me smiri u takvim situacijama.
Možete li odgledati normalno cijeli meč?
- Nekad prekrijem oči, ali kad samo čujem zvukove... Ne znam što mi je gore. Na dan meča sam u tolikom stresu, svi me tješe kao da mi je umrla cijela familija. Iskreno, grozno zvuči, ali tako je.
Puno se žrtvujete?
- Da, zadnjih šest godina je posvećeno samo njegovom uspjehu u sportu.
Zbog uspjeha u ringu, sunčana Dalmacija se zamijenila s Nizozemskom. No, Martina je otkrila kako ima nešto što joj nedostaje i više od sunca.
- Zbog ozljede smo trenutno ovdje, ali inače smo više od pola godine u Nizozemskoj. Najviše mi nedostaje obitelj, na sve se ostalo naviknete.
Vjera igra bitnu ulogu u vašem životu?
- I meni i Antoniju. Oboje dolazimo iz kršćanske obitelji, a uz prijateljstvo sa svećenikom don Mrvicom smo se dodatno zbližili s Bogom. Nastojimo što više živjeti u vjeri - zaključila je Martina Dulčić.
