Ako je sportska rubrika “Slobodne” rudnik informacija, onda je Slaven Alfirević njezin Alija Sirotanović, koji sve što se Hajduka tiče zgrće najvećom lopatom. A tu udarničku lopatu nije mu darovao drug Tito, nego šjor Rejo. Zdravko Reić je taj koji je bio kalfa šegrtu Slavenu, da bi od njega u amanet dobio – Hajduka.
Iza Slavena su četrdeset i četiri godine novinarstva, pa je velepoštovani kolega nešto poput živog sportskog almanaha. Malo mu tko može parirati, jer barata fotografskim pamćenjem.
Hajdukom ga je inficirao otac Slobodan, cijenjeni direktor Instituta za oceanografiju, koji je doktorirao geologiju mora i bio jedan od najzaslužnijih što je struja s kopna došla na otoke jer je vodio istraživanja morskog dna koja su prethodila. Šezdesetih godina tako je elektrificiran cijeli Jadran.
Inšoma, dr. Alfirević je osim u more bio infišan i u Hajduka, pa to nije moglo mimoići ni maloga Slavena, koji je čuvao ulaznice s utakmica i izrezivao svaki članak o majstorima s mora i Jugoplastici, što će raditi od tinejdžerskih dana do pojave interneta.
Jedan je Bogo
– Prije su mene zvali kompjuter, sad ja iman kompjuter. Upren ono šta mi triba – i eto ga na, ali ako je di ko šta falija, odma pripoznan. Rejo sve zna. Jurica Gizdić sve to o Hajduku na Poljudu dobro slaže, i često nas dvojica kontaktiramo na teme; šta je i kako je bilo, a onda on zavapi – a, šta će bit posli nas? Ispada da se hvalin, ali došlo je vrime da više niko nema strpljenja pravit ozbiljne arhive kako je to u “Slobodnoj” radija legendarni Bogoljub Jadonić Bogo. Ja bi u njega doša po neku fotografiju, on bi me prvo izvriđa jer ih je ljubomorno čuva, da te nauči da je respektiraš, i tek bi ti je onda posudija, a meni bi se sve otvorilo – Slaven će nostalgično.
Vremeplov nas vodi u vrijeme kad ga je pape iz kuće Kaliterna na Bačvice, gdje danas živi s obitelji, vodio na Staro Hajdukovo.
– Otac je ima pretplatu. Odveja me na Hajduka i ja san se za to jednostavno zalipija. Počeja doma pisat sastave. Zanima san se i za kemiju, koju san studira po svom izboru jer san prirodnjak, ali je nisan završija. Ljubav prema sportskom novinarstvu i Hajduku je bila jača. Zato mi je sin lani bija prvak, a ove godine – viceprvak Hrvatske na natjecanju srednjoškolaca u kemiji – potvrđuje da krv nije voda.
Vratimo se na dida Alfirevića i prvu utakmicu na koju je otišao danas već uvaženi Slaven Alfirević senior: Hajduk – Dinamo, 2. 5.1965.
– Ima san šest godina. Otac je sidija na Starom placu u prvon redu tribine zapad na broj šezdeset i pet, na šezdeset i jedan je bija Rikard Petrošić koji je pisa u “Slobodnoj” rubriku “Sudac o sucu”, na šezdeset i dva ili tri čuveni Davor Grčić Gaga, a ja bi se šćućurija uz njih.
Ta memorija mu je, kaže, puno pomogla u poslu jer je uvijek znao što se nalazilo na kojoj fotografiji s raznih sportskih događanja. To se svidjelo mentorima: Zdravku Reiću i uredniku Ivi Jurišiću, Mariju Garberu i Miji Grabovcu. Naravno da se Slaven sjeća i prvog teksta.
– Izvještaj s utakmica međuopćinske lige Split-Makarska, a naslov je bija: “Lider preskočio Klis”. Mislin da je lider bija Omladinac iz Vranjica. To ti je bilo petnesti jedanestog sedandeset i devete – kao iz topa će novinarski golgeter.
Koliko je vremena prošlo od njegovih profesionalnih početaka, kolega osvijesti tek kad mu padne na pamet da mu je jedan od prvih zadataka bio razgovor s tada mladim i perspektivnim sportskim funkcionerom – Paškom Viđakom, te Zlatkom Papecom, trenerom Splita.
– Sedandeset i devete su završile Mediteranske igre, a “Slobodna” objavljuje poziv mladim ljudima, studentima, da se okušaju u sportskoj rubrici. Kasnije san otkrija da je Mario Garber spletom okolnosti osta sam u redakciji, pa je mom Mariju puka film i stavija je lipo oglas da se jave mladi. Meni je dvadeset godina. Uzeja san sobon te puste teke u kojima san vodija sastave Hajduka, i doša Miru Jajčaninu. Kaže on: “Vi, momak, stvarno imate neku strast, javit ćemo vam se”, i bogami, javili su se – oteo mu se blagi osmijeh jer je od sretnika koji je cijelu karijeru radio ono što voli: pratio Hajduka.
Gostovanje u Beogradu
Prvi put mu je kao novinar pristupio na treningu za utakmicu svih utakmica s Hamburgerom. Mali Napoleon drilao je momčad, a Slaven i kolega Pero Goleš izvještavali kako su se prvom timu priključili talentirani poletarci: Zoran Vulić, Ivan Pudar i Goran Pauk. Rekao sam vam da se Slaven svega sjeća, pa tako i njegove generacijske maše koju su činile ili još čine kolege: Miroslav Copič, Ivan Kaleb, Boro Radović, Goran Nikolov, Željko Bauk i već spomenuti Pero Goleš.
– Praktički smo se mi svi našli na toj audiciji ili koji tjedan prije. Neki nisu dugo trajali, drugi su ostali. Recimo, Dražen Gudić je već prije bija u redakciji. Ja bi ga vidija na Rivi i pita kako ti to radiš, i ja bi to volija, jer smo bili društvo koje je samo govorilo o Hajduku i Jugoplastici. Najveća je baza da je Gudić radija rubriku “Lovci na trinaesticu” di je pita građane da mu daju svoju prognozu, a jedan od njih san i ja bija. Nakon po godine smo postali kolege – drago se Slavenu sjetiti mladih dana.
– Jedanput smo ka prijatelji išli na Zvezdu u Beograd, a Gudić je doma reka da ide u vikendicu. Sutradan na zadnju stranu “Slobodne” izlazi slika Stanka Karamana iz JAT-ovog aviona, a Dražen na njoj. Tukli smo, pa se Primorac i Šurjak vesele na Karamanovoj slici, a mladi Gudić s njima. Pita ga otac sutra, a otac mu je bija predsjednik košarkaškog kluba Jugoplastika, a di si ti bija, a on mu kaže – pa na Čiovu, a otac mu pokaže sliku: “Evo ti na – Čiovo!” Ha, ha...
Interesantno je da svih ovih godina Slaven nije pauzirao od pisanja i skrasio se na uredničkom mjestu, pa pokušavao od ničega napraviti pitu.
– Zapravo, bija san urednik u lito devedeset i druge, ali samo dvanajst dana! Osta san sam u redakciji i skida s televizije finalnu utakmicu iz Švedske: Danska – Njemačka. Copič je bija na Wimbledonu, pratija Gorana, Jurišić je iša za urednika unutarnje rubrike, Reić na Europskom prvenstvu u balunu u Švedskoj, a Mijo Grabovac na predolimpijskom košarkaškom turniru u Španjolskoj, koji je bija uvjet da se naš tim iz sada samostalne Hrvatske plasira na Olimpijske igre, na kojem smo kasnije igrali finale s Amerikancima. Ja san tako osta sam s brdom papira koji san nosija na prijelom. Joško Kulušić me trevija na hodniku i kaže: “Mladi kolega, radite to korektno. Samo hrabro. Samo, znate, onaj tekst je trebao ipak biti uz nogomet, ali to vam opraštam, samo vodite računa.” Je, Kulušić je bija veliki autoritet – sa sjetom će moj subesjednik.
A bila su, kazat će još, i druga vremena: “Slobodna” je prerasla granice Splita i Dalmacije.
– Imali smo Hajduka i Jugoplastiku, “Slobodnu”, Smoju – Malo i Velo misto, Borisa Dvornika, Olivera i Runjića... I to se cijenilo di bi god došli. Nema događaja na kojem novina nije bila prisutna. Dražen Gudić je pratija Baršunastu revoluciju u Pragu, a Ranko Dorotka na Starom trgu prosvjed rudara Kosova. “Slobodna” je bila autoritet na prostoru cile Juge, a Jurišiću je ka uredniku bila na raspolaganju novinarska reprezentacija jer je Hajduk sa svojim uspjesima traja kroz sedamdesete i osamdesete – konstatira.
Miriše na titulu
Mogu li se vratiti godine ponosa i slave ili je to bilo zato jer su i okolnosti bile drugačije?
– Je, bilo je to velikim dijelom zbog okolnosti. Na primjer, nije se smilo ić vanka do dvadeset i sedme, osme godine. E, sad, čini se iz današnje perspektive da je Hajduk onda u Europi odlazija daleko, ali radilo se samo o tri-četri prepreke. Za doć u četvrtfinale Kupa prvaka, Hajduku je tribalo priskočit dva kola, a ti sada takve dvi-tri utakmice imaš usrid lita, i one ne znače ništa. Teže je bilo uć u Europu kroz jugo-ligu nego kasnije nekoga eliminirat. Sad nije problem doć do Europe, ali su ti sad tri-četiri prepreke na putu za ulazak u skupinu. To su razlitičita natjecanja i zato se ne mogu uspoređivat, a osim toga financijska razlika između današnjih europskih klubova i Hajduka je puno veća. Ili gledaj stvari ovako: zamisli Hajduka u kojem bi do dvadeset i osme godine igrali jedan Perišić, koji je otiša s osamnest, pa Vlašić, Bokšić, Slaven Bilić... Ivica Hlevnjak Bukle je odigra 650 utakmica za Hajduk! – sipa brojke Slaven.
Ljubav navijača prema Hajduku je iracionalna. Iako rezultatski desetljećima pada, pretplatnika i zagriženih navijača je sve više?! Kako to?
– Lipo. Euforija. Osim toga, marketing Hajduka se trudi maksimalno, ali momčad za svim tim još kaska. Hajduku se dogodija Livaja ka svjetska klasa, kojemu se jednostavno ne da igrat vanka i koji zbog tih nekih svojih “mana” ne igra po Europi. I ovdi mu je lipo. On je fenomen. I zato mislin da će Hajduk postat prvak, a da će to navijanje eksplodirat ka čir jer se tako dugo čeka na titulu. Zato triba i Dinamo bit malo slabiji, a ima bit da je – optimističan je.
Drži li ga ista strast prema pisanju?
– Čuj, prošle su godine. Da mi se ne piše, ne bi to radija, ali nisan nervozan ka šta san prije bija. Utakmicu gledan mirno.
– Nisi zaljubljen, nego voliš, a ne izgaraš?
– A možda san i ogugla? Pošteno, držali su do mene i urednici. Poznat je veliki četverolist “Slobodne”: Jurišić, Reić, Garber i Grabovac. Od Jurišića je sve kretalo jer je bija urednik, Rejo mi je bija sportski tata, di god dođeš po Europi, kad izgovoriš Rejino ime, sva su ti vrata otvorena. Njegovi su kontakti sjajni. Mario Garber je ima briljantne tekstove u “Nedjeljnoj” i “Slobodnoj” koji su bili više od sporta. Njegov stil je fantastičan. Mijo Grabovac, koji je izvrsno pratija košarku, zna je slat izvještaj za “Slobodnu” i prenosit, kad bi tribalo, utakmice za Radio Split. Mijo je bija iznimno predan poslu. I kad su me njih četvorica prigrlili i do danas me uvažavaju, a sa svom četvoricom san osta odličan prijatelj, to mi je veće priznanje od ičega – skromno će.
Čestiti Iko i Kate
Danas izvjestitelji i komentatori s utakmica – navijaju, da ne kažemo – agitiraju?! Alfirević se kloni takvog novinarstva.
– Nas je Jurišić učija da uvik zadržimo dozu kritike i da nismo navijači. I da su svi klubovi u Dalmaciji naši. Sad ima novinara koji govore i pišu – “mi”?! Ne mogu ja za Hajduka napisat – “mi”, makar bi mu bubrig da i krvi ispo’ vrata. Ja mislin kad to Jurišić vidi u novinama, da mu padne mrak na oči. Jedanput je Reić napisa: Hajduk nije pobijedija ni iz darovanog jedanaesterca, jer je Slišković pogodija Kineski zid na Hajduk – Vojvodina. I to je bila velika frka! Rejo im je odgovorija: šta bi onda rekli da je ovakav penal suđen protiv Hajduka? – objašnjava Slaven zašto treba ostati hladne glave, čak i onda kad ti u voljenom klubu pokažu crveni karton. Pretvorbene devedeset i treće, iz Hajduka su se htjeli riješiti Reića, a u paketu su i Slavenu zabranili dolaziti u novinarsku ložu.
Obojicu su ih prepoznali kao one koji su, povijest će pokazati, bili na pravoj strani, jer su štrajkali zbog nezakonite pretvorbe “Slobodne”, što će kasnije potvrditi i Vrhovni sud koji je Miroslavu Kutli pokazao palac dolje.
– Bija san godinu i tri miseca na ledu, ali Mijo, koji je bija urednik, nije im da gušta, i reka je; ti ćeš to i dalje radit. I ja san sla izvještaje s tribina. Vinko Cuzzi i Vedran Rožić mi nisu dali pratit Hajduka, ali mi je zato Iko Buljan, koji je bija u klubu, reka: “Ja ću ti uvik davat izjave.” I karte bi mi dava. Na presice je iša Davor Burazin, pa bi reka šta je bilo, i zajedno bi pisali. Čak smo i na gostovanja išli Bura i ja skupa, jer je Mijo tako inzistira. Katalinić me zva da dolazin u svlačionicu po izjave, ali nisan smija fizički uć u klupske prostorije. Ipak, bija je ustrajan u tome, pa san ga devedeset i pete slika s dva pokala u svlačioni. Posli je to, nekin razgovorima na višem nivou, palo prije Lige prvaka – prisjeća se Alfirević vremena zlog.
Nažalost, ono za mnoge nikad nije završilo: Zdravko Reić ima doživotnu zabranu ulaska u prostorije HNK Hajduk. I Marko Didić je dugo bio nepoželjan na Poljudu i nikad se više nije vratio sportskom novinarstvu.
Hoće li Slaven pisati u mirovini?
– Ne bi tija nikome smetat, ako bude mista za radit neke razgovore, O.K., a opet, triba pustit i mlađe. Ja san proša cili razvoj “Slobodne”: od onoga kad bi trča odnit frišku novinu doma materi do ovog novog svita di papir više ništa ne znači. I razumin da je to tako. Samo, mladi danas moraju na svin tin portalima i društvenim mrežama razlučit šta valja, a šta ne, ko govori istinu, a ko laže ka pas, a to je teško. Ne bi in bija u koži.
