StoryEditorOCM
Više od sportadoktori i inženjeri

E, ovako se voli Hrvatska! Utišali su tisuće Kineza, dobili Kolindinu pozivnicu i razotkrili nam kakva je uistinu Donna

Piše Iva Majić
20. kolovoza 2024. - 10:32

- Jeste li vi Donnini prijatelji?

- Sada jesmo – odgovorila je grupa simpatičnih Slavonaca. Tin, Zvonimir, Alen, Matija i Dominik, napravili su pravu feštu u Hrvatskoj kući na Olimpijskim igrama u Parizu. Povod slavlja je bila srebrna medalja tenisačice Donne Vekić, a za atmosferu koja nije jenjavala pobrinuo se spomenuti kvintet. U sastavu od: tri liječnika i dva inženjera. 

I znamo, Olimpijske igre su prošle. Dojmovi su se slegli. Odakle sada jednom opet u planu? E, ovo je priča koja otkriva što je toliko posebno u najvećem sportskom natjecanju, pa iako u njemu sudjelujete s tribina. Uz to, za Hrvatsku se uvijek daje "sve". Glas, san, može bit i zadnji euro, ali nitko ne žali.

S takvim žarom su ovi Osječani slavili Donninu povijesnu medalju, da smo bili uvjereni kako se radi o bliskim prijateljima ili pak rodbini. No, sada već davna, noćna vožnja pariškim metroom uvjerila nas je u drugačiji scenarij.

Onako vidno umorni od dugog dana, čuli smo hrvatski jezik u tutnjavom vagonu pa krenuli u priču: „di, šta, kako, odakle, zbog koga...”.

Kako ste se našli u Parizu?

- Planirali smo put na more, a redovito izmišljamo drugačije zanimljive destinacije pa smo se tako ove godine odlučili za Mallorcu. Da ne bi bilo nesporazuma, ovako nešto si priuštimo jednom godišnje - počeo je rasplet priče Tin, inače po struci inženjer, ali u ovom tekstu glasnogovornik „Donna boysa”.

image
privatni fotoalbum

‘Što je ovima?‘

Dobro, ali gdje su tu u priči Igre?

- Meni je onda sinulo:„ E, pa Olimpijske su tada kada smo si dogovorili godišnje odmore, pa ‘ajmo ih spojiti s morem?”. Dečki su to s oduševljenjem prihvatili. Svi smo mi teški sportski fanovi i pratimo sport puno, pogotovo kada je Hrvatska u pitanju. Nije moglo bolje, realno kada ćemo više imati priliku otići na OI... Tako smo isplanirali i 3 i pol dana Pariza, u koji smo stigli 1. kolovoza.

Sve je bilo planski?

- Ne baš. U Pariz se planiralo ići, ali tenis nije bio u planu, iako je bio želja. Imali smo karte za vaterpolo koje smo kupili u Osijeku jer su se otvorile slučajno na službenoj stranici koju smo svakodnevno gledali. Sve ostalo je bilo, kako “ubodemo”. Usputno, jer niste mogli naći ništa po normalnoj cijeni, a i za neke stvari karata uopće nije ni bilo.

Niste propuštali Donnine mečeve ni dok ste bili na moru?

- Naravno da nismo. Evo, prva slika u glavi koja mi se mota je kada smo bili u lokalnom restoranu u mjestu kraj Palma de Mallorce (Magaluf) i do ponoći na mobitelu gledamo Donnu u četvrtfinalu protiv Marte Kostyuk. Restoran nije imao na programu tenis, osobno smo provjerili. I kad je kucnula ponoć izbace nas iz restorana sa sangrijom jer je radno vrijeme isteklo i mi na rivi pratimo tie-break 3. seta. Donna gubi 4-0, ali mi ne gubimo nadu, već se deremo: „Poen po poen, nije gotovo!”.

I njihova Osječanka ih je poslušala.

- I Donna krene „poen po poen” i okrene priču. Kad je došla meč lopta, mi skačemo kao da nam je život na koncu. Kako i nećemo, naša Osječanka na završnici Olimpijskih igara, na terenu Roland Garrosa. To želimo! Što je ženska okrenula, strašno... mentalna doktorica. Mi smo bili u deliriju, a Španjolci okolo gledali: „Što je ovima?!”.

Hvala Donni za teniske terene

Pratite ju i inače ili?

- Njeni smo fanovi od kada je ušla u profi tenis, ali nakon ovog Pariza to je došlo na puno višu razinu. Lagao bih kad bih rekao da nam je tenis sport „broj 1”, ali Hrvatska i Osijek jesu. Mi smo većina najviše za nogomet, ja sam ga igrao skoro čitav život, ali uvijek smo voljeli bavit se i ostalim sportovima. Jedan od njih je bio i tenis, ponajviše zbog Donne.

Bravo za hrvatsku tenisačicu.

- Dva dana prije polaska na put igrali smo rekreacijski meč na jednom od terena u Osijeku koji je Donna izgradila i na koje možemo besplatno pristupiti, isključivo zbog nje. Kako ne navijati i ne voljeti osobu koja svoj uspjeh pretoči u dobrobit Osijeka. Ti tereni ostaju nama i gradu zauvijek. Donna nije zaboravila odakle je ponikla i to ju stavlja visoko na ljestvici ne samo velikih sportaša, nego i velikih ljudi. Zato ju i jako volimo.

image
privatni fotoalbum

Bili ste i na vaterpolu?

- Da, i to je bio „show”. Bila je to utakmica s Grčkom koja je otišla u infarktnu završnicu i pobjedu Hrvatske 14-13. A pobjeda se dogodila i na tribinama, jer smo imali pet karata do bazena u srcu grčkih zastava iza nas. Nismo bili pod dojmom i mislim da smo ih pošteno uništili s navijanjem. Oni sa svojim jednim dosadnim "chantom": “Hellas Hellas”, nisu mogli parirat širokom spektru hrvatskih poklika.

Lud tjedan?

- Svi ti dani su bili pomalo nestvarni, ljude koje vidite samo na TV-u, u Parizu smo sretali i pričali s njima kao da su vam prijatelji cijeli život. Postalo nam je normalno da pričamo s Kolindom, komentiramo sa Sinkovićima, pjevamo s Donnom...

I ‘bubreg‘ za kartu

Koja je bila cifra karte za finale tenisa?

- Pričali smo još u Osijeku, ako nabodemo neke karte dajemo do 100 eura po glavi. Više od toga - ne. Malo je reći da je to palo u vodu kad nam je Donna ušla u finale. Potrošili smo puno, ali nitko ni jedan krivi pogled nije bacio kada smo zaključili “dajemo koliko god treba!”. Karata na službenoj stranici naravno nije bilo, kao nijednom u zadnja dva mjeseca, a nije ih bilo ni na resale platformi.

Gdje ste ih onda našli?

- Jedino sto je preostalo je posrednička platforma (duplo skuplja), tamo su se prodavale za 330 eura po glavi. Za Donnu u finalu bi dali i više, sve što imamo u džepovima i na karticama. Znali smo da je to nešto sto se događa jednom u životu i da to nema cijenu - bez žala je rekao Tin.

Spomenuli smo Hrvatsku kuću u Parizu. Nije to nekakva velebna građevina, već jedan „kutak” u Gradu Svjetlosti, u sklopu Radisson Blu hotela, u kojem su se dočekivali sportaši, slavili medalje, družilo, jelo, pilo...

Kako ste tu završili?

- Prvi put smo došli kada su Sinkovići uzeli zlato, tada nas je nakon rukometa zamijetila jedna ekipa s kockicama i pozvala na slavlje, među njima je bio i voditelj Frano Riđan. Taj dan smo otišli samo čestitat.

image
privatni fotoalbum

Drugi put je dolazak bio malo luđi?

- Da, ni tada nismo prošli neopaženo. U moru Kineza, cijeli Chatrier je znao gdje se nalazi nas pet Osječana. Između svakog poena išle su hrvatske pjesme i povici. Iz sveg glasa, nismo posustajali. Dobro, protivnike stvarno i nije bilo teško nadglasat, imali su samo jedan jadni "chant". U jednom trenutku su nas se počeli i bojati. No, mi smo samo bili glasni i u deliriju. Izmislili smo i jednu preradu pjesme „Pedro” u Donna verziji i na kraju meča čitav Donnin stožer je ostao par minuta s nama pjevat preko čitave tribine. Kakav trenutak.

Slavlje se nastavilo na drugoj adresi...

- Kada smo izašli sa stadiona, još smo malo poveli navijanja i u tom trenu je došla prvi put veća grupacija Hrvata i nema tko nas nije pozvao u Hrvatsku kuću. Među njima je bila i Kolinda Grabar Kitarović s kojom smo otpjevali par pjesama. I tako smo naletjeli i mi u Hrvatsku kuću u Radisson Blu. Donna je cijelo vrijeme pjevala i plesala s nama. Čak ju nismo stigli ni pitati za sliku. A onda... dođemo joj čestitati i ona nas preduhitri i kaže: „Ajmo jedna slika”. Prizemljena i divna kao osoba. U jednom trenutku smo bili preglasni pa nas je došao jedan čovjek upozorit kako će gosti zvati policiju, a mi smo mu u kompletu odgovorili: “Zovi, samo zovi...”.

Tri nestvarna dana.

- Nismo stigli pogledat ni Eiffelov toranj, pa tako kada je slavlje završilo, u ponoć smo otišli sjest i leći na rivu kraj rijeke Seine, gledali smo Eiffelov toranj kako svijetli, lagano pjevušili hrvatske pjesme, puštali da se svi ovi dojmovi slegnu. Nitko riječ nije progovorio.

Da ste imali priliku još nešto vidjeti, što bi to bilo?

- Ništa! Sve što smo trebali, smo vidjeli. Ne bi mijenjali niti jedan trenutak, ovo je bila priča za cijeli život i mislim da smo iscijedili taj Pariz do daske - radosno je zaključio Tin.

Krivi aerodrom

Budni, ali još pod dojmom, radimo check out, izlazimo iz apartmana i prvi put se razdvajamo jer ima vremena do leta. Dvojica idu na aerodrom, a nas trojica u grad još malo ubit vrijeme. Završili mi s razgledavanjem i idemo s koferima na aerodrom - Paris Orly na koji smo i došli s Mallorce, naći se s ostatkom ekipe. Trenutak kad smo ušli na aerodrom, tražimo terminal, otvorim mobitel i vidim... Je li moguće, mi smo na krivom aerodromu?! Paris Beauvais je onaj s kojeg smo morali ići.

Brzopotezna reakcija, zovem ovu dvojicu da siđu brzo i da se ne zezam, da moramo na taxi. Otvaram "google maps", kaže sat i 28 min do tamo. Situacija je bila takva da je bilo 13.37 kada smo shvatili da smo zeznuli, a let je bio u 16.15.

Možda ćemo morati bacit kofere i stavit sve u vrećice, ali stignemo. Uzimamo taxi za 300 eura i paljba! Krenuli u 13.50 taxiem s Paris Orly prema Paris Beauvais. Ali kralj taksist ode kroz grad i „lapapa” naš avion. Prošli smo pet kilometara za dva sata. Sami smo sebe izbacili iz taxija i izašli nasred ceste. Mislim da se lik još vozi tamo koliki je prometni čep bio...

Dok smo hodali, smišljali smo alternative. Od nas pet iz ekipe, tri su doktora, a dva inženjera. I jedan od nas doktora za nekoliko dana je imao zakazane tri operacije i on je baš morao stići doma odmoran. Planove smo prekoračili vremenski, ali i financijski. Tako da smo imali štošta za mozgat. Odlučimo ići vlakom 16 sati do Budimpešte. Karata je bilo na webu, ali dođemo na željeznički kolodvor i više ih – nema! Sjednemo. Umorni i gladni smišljamo što dalje. I nakon nekog vremena nađemo bus i uputimo se do tamo da se uvjerimo da i ovo nećemo za**bat. I bio je tamo. Lagani autobus Pariz - Zagreb, put je trajao 24 sata, a mi i dalje se smijemo sami sebi. Nismo spavali ni pet sati u tri dana, ali vrijedilo je. I opet bi ponovno. Svi!

image
privatni fotoalbum
image
privatni fotoalbum
image
privatni fotoalbum
image
privatni fotoalbum
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
23. studeni 2024 05:57