Renco Posinković, nekoć vaterpolski vratar, hobotnica s Poljuda i Zvončaca, a danas trener vratara u reprezentaciji punoj medalja, između svih ostalih govornika, oprostio se i on od svog brata Mislava, kako je naglasio. I to posebno u ime Kluba olimpijaca. Emocije su ponijele Renca, glas mu je drhtao i prekinuo je dva puta govor jer se nije mogao drugačije boriti sa suzama.
Bio je to najemotivniji govor na oproštaju od velikana Mislava Bezmalinovića, pa ga izdvajamo od ostalih govornika i donosimo integralno, u punom obimu.
Mislav i Renco, poseban su bili tandem, ne samo zlatnika s Olimpijskih igara 1988. i kasnije na europskom tronu Jadrana, dvaput uzastopce, nego su ostvarili i zavidne karijere izvan bazena, mimo vaterpola: Bezmalinović na čelu tvornice Sardina u Postirama, kao uspješan poduzetnik, a Posinković je bio najprije sportski novinar u redakcijama Vjesnika i Sportskih novosti, potom urednik na danas, nažalost, ugaslom portalu Glas Dalmacije, a kasnije u užem poslovodstvu, te direktor Spaladium Arene, žestoko se boreći da se ne zatvore vrata velebnog objekta, što mu ipak nije uspjelo...
Evo biranih riječi kojima se Posinković oprostio od svog najbližeg suigrača i prijatelja. Zajedno su ispisali blistave stranice ne samo splitskog sporta.
Renco se za govornicom u Teatru borio sa suzama, pričao je:
- Otiša je naš Čombe. Moj Čombe.... Čkalja... Tako smo ga zvali... Nikad nisam otkrio je li volio te nadimke što ih je stekao još iz djetinjstva, ali ih je prihvaćao. Bio je vođa, lider. Bio je i veseljak. Bezma. Duhovit. Pravi sportaš i iznad svega čovik. Od glave do pete...
- Tužni skupe, ja od subote ne spavam... Proganja me misao da je Bezma umra. Da više nije s nama... Ne, nikad nisam moga ni u snu pomislit da ću se nać u ovoj ulozi, da se u ime naše sjajne generacije vaterpolista Jadrana i svih olimpijaca oprostim zauvijek od Mislava Bezmalinovića.
- Kako ove riječi zvuče oporo i surovo. Da se zauvijek oprostim... Ne mogu virovat da ih izgovaram. Bio je puno veći nego samo suigrač i kapetan. Bio je nadasve čovjek, prijatelj. On iz Jadrana, ja iz Mornara, zajedno smo se borili da upadnemo u reprezentaciju Jugoslavije. Od Olimpijskih igara u Seulu i zlatne medalje 1988. naš je put bratski. Mi smo braća po kapici i balunu i olimpijskoj zlatnoj medalji. I ubrzo poslije zajedno u Jadrana...
- Obožavali smo Bezmu. I on sve nas. Bili smo ka jedno, mi, Jadran kao reprezentacija Splita, Dalmacije, naše Hrvatske. Našli smo se u Zvončacu, mnogi pristigli s raznih strana, ali sjedinjeni da zajedno uspijemo. Ka šta sam reka, bio je vođa. Prvi u bazenu kad je trebalo osvajat titule, zabijat golove i pobjeđivat. Bio je svjetska klasa vaterpolista.
- Bio je prvi i u veselju u Lipicama kad smo porazili Savonu u Trstu i donijeli prvi naslov europskih prvaka u Hrvatsku. Gromko smo znali proslavit sve te pobjede i trofeje, sve čime se i Hrvatska tih teških ratnih dana i borbe i te kako ponosila.
- Uvjeren sam da su i naše titule europskih prvaka 1992. i 1993. godine i te kako obilježile sport s početka mlade hrvatske države. Bile su puno više od samog sporta...
- Nama su Lipice bile ka naš Split, naš izbjeglički logor iz ratnih okolnosti, tamo smo kovali veličanstvene trijumfe. Naša generacija bila je posljednji prvak Jugoslavije 1991., potom smo osvojili dvije titule europskih prvaka, a 1993. ujedno i vratili vaterpolo u Split, uz pobjedu u europskom finalu protiv Mladosti sa 6:4.
- Bio je Bezma više od sportaša, znate dobro da je bio i uspješan poslovni čovjek, vodio je Sardinu iz Postira. Svemu je davao osobit pečat, bez njega naših uspjeha ne bi bilo.
- Jesu, pojačale su nas veličine Perica Bukić i Dubravko Šimenc, ali priznat će i oni, znaju i te kako da je Mislav Bezmalinović bio jedinstven, neponovljiv...
- Dragi moj Mislave, kapetane moj, ostat ćeš u srcima svih jadranaša, vaterpolista, a osobito u srcima svih olimpijaca!
