Bivši srpski nogometaš, a danas trener, Dejan Stanković gostovao je u emisiji Sportala, a tamo je govorio o utakmici odigranoj na Maksimiru 1999., kada je tadašnja Jugoslavija izborila plasman na Europsko prvenstvo 2000., a Hrvatska ispala u kvalifikacijama.
- Kada sam vidio da klupa utrčava i slavi, pomislio sam: "Pa dobro, što slavite, imamo još i dodatne kvalifikacije?", a onda čujem Budu Vujačića koji viče: "1:1 u Skoplju, 1:1 u Skoplju”. I tu nastaje euforija. Idemo izravno na Euro. To je bilo jedno od top tri ili četiri večeri u mojoj karijeri - opisao je Stanković taj trenutak.
Hrvatska i tadašnja Jugoslavija te godine su odigrali prve međusobne utakmice nakon raspada SFRJ. Na Marakani je bilo 0:0, a u Zagrebu 2:2. Jugoslavija je kvalifikacije završila kao prva u skupini 8, ispred Irske koja je otišla u dodatne kvalifikacije i Hrvatske, koja je nakon bronce na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998., završila kao treći i nije se plasirala na europsku smotru u Belgiji i Nizozemskoj.
- Na Marakani je nestalo struje, to nas je sve iznenadilo, a smo se sabrali svi zajedno i dva po dva u grupi otišli kroz tunel i sačekali da se otkloni kvar. Sjećam se da je Ćiro za to vrijeme tražio da se utakmica otkaže i registrira službenim rezultatom, ali trebalo je pričekati 45 minuta. Paljenje reflektora tada je dugo trajalo, u posljednjim sekundama tog roka kvar je otklonjen i nastavili smo utakmicu. To je bila prva utakmica poslije svega što se dešavalo na prostoru bivše Jugoslavije, osjećala se tenzija, emocija, bilo je i nekih nerazjašnjenih računa između Mihe i još nekih hrvatskih nogometaša. Meni je to kao klincu bilo jako emotivno i simpatično gledati - rekao je Stanković te se osvrnuo na pokojnog Sinišu Mihajlovića.
- Evo i jedne anegdote... Kada su izvučene grupe kvalifikacija, Miha je rekao: "Volio bih da posljednju utakmicu igramo u Zagrebu i da ta utakmica odlučuje”. Ja mu kažem: "Stani malo, zašto da baš tamo igramo odlučujuću utakmicu? Bolje je u Beogradu". A on odgovori: "Ne, ja bih volio baš u Zagrebu”. I ždrijeb se namjesti da mi posljednju utakmicu igramo u Zagrebu, a njima je nedostajalo nekoliko igrača: Boban, Bilić i još neki. Dolazak u Zagreb, zatvaranje u hotel, sve što se događalo uoči utakmice oko nas nije bilo baš normalno, ali meni kao klincu bilo je simpatično. I taj razgovor Mihe sa starim prijateljem (Igorom Štimcem, nap. a.), leđa o leđa, u hotelu, to je ostavilo snažan utisak na mene. Razgovarali su preko ramena zato što je u hotelu bilo raznih ljudi i puno policije, pričali su o svemu onome što se događalo tijekom rata. Štimac mu je rekao kako su pripremili slavlje, a Miha mu je uzvratio: "Odlično, ako ste pripremili slavlje, pokvarit ćemo vam ga”.
- I tako se tu završava boravak u hotelu, slijedi odlazak na utakmicu... To zagrijavanje, umjesto da budeš lakši svaki korak, ti si sve teži, propadaš kroz travu Maksimira. To nikad nisam doživio kao tada. A kad netko pogleda tu fotografiju prije utakmice, vidjet će da su svi ozbiljni, samo se Miha i ja smijemo - zato što je Siniša otrčao ispred istoka i prekrižio se na zastavu “Vukovar 91”. Ja sam ga zvao, on me nije čuo od buke, pa mi je bilo drago kad sam ga vidio s osmijehom od uha do uha. Onda me je nekako čuo i došao da se fotografiramo svi ekipno, zato se na toj fotografiji jedini mi smijemo. I onda je utakmica ispisala povijest... Kreće utakmica, oni daju gol, mislim se: “nek ste ga dali, samo se vi radujte, dat ćemo ga i mi”. I onda Miha odigra za desetku. Dizao je prekide, šutirao odakle god je stigao, pogodio Peđu i mene u leđa, lopte ušle u gol… Nezaboravna večer” - prisjetio se Stanković.