Makar se tek čeka službena potvrda, možemo reći da je Dagur Sigurdsson je veliko iznenađenje na klupi Hrvatske. Sin Islanda, Islandsson, na vratima Hrvatske! Malo tko, točnije gotovo nitko, nije to očekivao da bi ovaj Islanđanin s klupe Japana mogao preseliti samo nešto malo nakon što je odradio Azijsko prvenstvo s Japancima na kojem je osvojio srebrnu medalju, a netom prije toga plasirao se s Japanom na OI u Parizu u jakoj azijskoj konkurenciji Katara, Bahreina, Koreje…. No, Islanđanin zna svoj put, dobro radi svoj posao, u svemu ostavlja trag i u situaciji je da bira iduće odredište, što je osobina samo najkvalitetnijih, pišu Sportske novosti.
Dagur Sugurdsson se pojavio na velikoj sceni kao igrač 1995. godine. Tada je Island bio domaćin SP, a prezentirao je kao najveći talent generaciju koja je apsolutno obilježila rukomet u ovom j maloj zemlji. Imao je 22 godine i u tim ga je gurnuo Torbergur Adelsteisson tadašnji islandski izbornik. Sa Olafurom Stefanssonom i Valdemarom Grimssonom bio je najveća mlada zvijezda zvijezda tog tima, bio je srednji vanjski, s duge strane od Stefanssona imao je Patrekura Johanessona koji će kasnije biti njegov nasljednik na klupi Austrije, a bio je tu blizu njih i Alfred Gilasson koji je pomalo završavao igračku karijeru. U tom velikom timu za koji nitko nije ‘95 ni slutio koliko će narasti kroz godine odigrao je 215 utakmica i zabio 399 golova. Iz Valura u Reykayviku gdje je rođen prije 50 godina krenula je trenerska karijera koja ga je vodila u njemački Wuppertal iz kojeg je nakon četiri godine otišao u japansku Hiroshimu i njegova veza s Japancima traje od tada. 2003. godine vratio se u Europu, igrao za austrijski Bregenz gdje je 2007. zaključio igračku karijeru i preselio na klupu.
U Bregenzu su bili trenerski počeci, ali samo za godinu dana došao je do klupe Austrije kada je Austrija prvi puta bila domaćin Eura i kada je igrala prvi ozbiljan rukomet. I Weber kojeg danas znate s austrijskog krila toga se sjeća. Nakon austrijske epizode šest godina je bio trener njemačkog Fuchse Berlina s kojim je osvojio Kup Njemačke 2014. godine, a s Berlinom se oprostio uz osvojenu Europsku ligu protiv Hamburga i Super Globe u Kataru protiv Veszprema.
Nakon toga slijedila je reprezentativna epizoda na klupi Njemačke i ona je bila vrhunac njegove trenerske karijere. 2016. u Poljskoj osvojio je naslov prvaka Europe, a iste godine u Riju s Njemačkom i olimpijsku broncu. I zato ga danas smatraju jednim od najcjenjenijih svjetskih trenera.
Nijemci su željeli da ostane, no on se nije vidio u tome i već godinu dana nakon duple medalje odlučio je preuzeti Japan koji je dobio Olimpijske Igre 2020. godine. Morao je krenuti od nule, jer tamo rukomet postoji, ali nije na razini europskog. I uspio je. S Japanom je igrao OI, rekli su samo zato jer je domaćin, a on ih demantirao tako što je s Japanom izborio kroz azijske kvalifikacije i direktan plasman na OI u Parizu. Bio je s Japanom na tri SP, osvojio dvije azijske medalje, a Motokija, Watanabea, Doija, Baiga i društvo danas poznaju svi u rukometnom svijetu u kojem su do njegovog dolaska bili potpuna nepoznanica zna velikoj sceni.
Dagur Sigurdsson traži novi veliki izazov i našao ga je s Hrvatskom. On je 2011. proglašen najboljim trenerom u Bundesligi, a 2015. najboljim svjetskim trenerom u izboru IHF-a. Puno je prošao, puno naučio, nije uvijek bio na najboljim destinacijama, ali je uvijek na svakoj ostavio trag. Islandsson, ili sin Islanda, na tragu velikih priča koje su uz njega u ovoj malo zemlji ispisali Gudmundur Gudmundsson, Olafur Stefansson, Alfred Gislasson… To nije slučajno, netko je to na Islandu sjajno odradio, a puno ih je manje…