Komentar pobjede naših rukometaša nad Njemačkom (31:26) lako je napisati, vrlo je jednostavan jer je od prve do posljednje minute utakmica imala istu priču: Kuzmanović, Martinović i - pretrči Nijemce.
Dakle, od prve lopte jasna je bila taktika naših: ubrzajmo igru koliko god možemo. Nijemci, kao i uvijek, ogromni, fizički jaki, postave ti u obrani "tarabu" 6-0, pa ti to prođi, a za glavu su viši, uz to i širi i fizički moćniji. Jedini protuotrov za to je – pretrčati ih. Jer, ako su tako fizički jaki nisu i brzi. Rastrčimo ih po cijelome terenu, lakše ćemo tako do gola nego kroz njihovu nabildanu zonu.
I išlo je po planu, od početka. Bili smo brži od Nijemaca, pretrčali smo ih, ubrzali igru, uvijek to radimo protiv njih i zato nam "leže", pobjeđujemo ih redovno, dok oni gaze druge. I općenito nam "leže" momčadi od kojih smo brži, pa igramo lepršavo, maštovito, s brzim protokom lopte i s puno rješenja.
U takvoj igri od starta smo preuzeli incijativu i rezultatsku prednost gradili korak po korak. Zanimljivo, čak i aspurdno i posve nelogično je, da smo izbjegavajući visoku zonu Nijemaca većinu golova u prvome poluvremenu zabili vanjskim šutevima preko te zone, tu je briljirao Ivan Martinović, a da smo promašili pet "čistih" zicera, kontri, šuteva s krila i jedan sedmerac, a koje nam je donijela baš ta brza igra. Da Mihić, Šoštarić, Načinović i Klarica nisu promašili zicere imali bi mi pet razlike već do poluvremena.
Uz Martinovića svakako moram izdvojiti i vratara Dominika Kuzmanovića koji je imao "svoje jutro", u njemu i Mateju Mandiću imamo par vratara za sljedećih deset godina. Dvojicu vrhunskih golmana. Konačno.
I nastavak je donio istu priču. Sve isto. Držali smo dva-tri gola razlike sve do trenutka dok nismo povezali dva "laka gola" na prazna vrata Nijemaca i pobjegli na 20:15. Tu je utakmica bile riješena, do kraja nije bilo "ni d" od nekakve drame. Upravo to nam je jedino nedostajalo prvo poluvrijeme, da smo zabili dva ili tri od pet promašenih zicera imali bi mi puno deblju prednost do odmora od 15:13.
Napisao sam u komentaru nakon poraza od Slovenije da Hrvatska svejedno odavno nije imala bolju, kvalitetniju reprezentaciju, a ovakvu širinu igračkog kadra nismo imali nikada. Niti u Balićevo, Metličićevo i Džombino vrijeme, druge da ne nabrajam. Pa imamo mi još petoricu-šestoricu vrhunskih igrača koji nisu sada u Parizu... Ova momčad ima potencijal u mladim igračima, uz potporu onih iskusnijih.
Uz dva velika boda i vraćanje pobjedničkog morala dodatni bonus svakako je i pobjeda od čak pet golova razlike, što u vrlo izjednačenoj skupini i vrlo vjerojatnom bodovnom zatvaranju krugova može biti jako važno.
