Priča je stoput ispričana, ali dok je Hajduka ostat će vječna, kao što i Hajduk živi vječno. Na današnji dan, jedan od najtužnijih u bogatoj povijesti Hajduka, bogatoj i po porazima, neuspjesima, a ne samo po sreći i zadovoljstvu, upisan je 11. srpnja 1976. godine, za hajdukovce je poput grčke tragedije.
Tog dana, uzgred rečeno, rodila se Lući Slivar, ona će kasnije napisati jednu od najljepših poema, pjesama i oda Hajduku (‘zauvik ćeš ostat nebo iznad mene...‘), a njen otac, ponosni tata Branko (i mama Snježana) te su vrele srpanjske nedjelje iščekivali – sina...
Nije se onda baš znalo tko će doći na svijet, ‘nosi li roda‘ sina ili ćer, likari i babice su radosno uzvikivali ‘dobili ste sina‘ ili ‘dobili ste – dite‘, odnosno ćer...
A tata Branko, veliki, baš gorljivi navijač Hajduka čekao je i sina i – novu titulu Hajduka.
Budući da ga i te kako dobro poznamo, pričao nam je stoput:
- Te nedilje, dvi stative. Niti je Hajduk bio prvak, niti sam dobio sina... Nemojte me krivo shvatit, moja Lući, moje sunce, volim je ka’ sve na svitu, ne triba to ni govorit, ali onog časa priželjkivao sam da se rodi sin. Šta ću, priznajem... - pričao je otac Branko.
Na Lući je otac prenio svu tu hajdučku priču emocija, pa se i sama inspirirala Hajdukom, zavoljela ga i stihove ‘zauvik ćeš ostat nebo iznad mene...‘ ne može napisati netko tko nije duboko uronjen u – kako to volimo napisati – hajdukologiju.
Zadnje kolo
Istodobno, te nedjelje 11. srpnja prije 48 godina (sad smo gospođi Lući otkrili godine, ispričavamo se, ali šta da radimo...) Hajduku je trebala pobjeda protiv Beograda na Karaburmi. Ili da ostvari u najmanju ruku rezultat identičan Partizanu koji je gostovao u Ljubljani kod Olimpije. U zadnje kolo ušli su poravnati, sa po 48 bodova, Hajduk je imao bolju gol-razliku, dva mjeseca ranije, u svibnju, nabio je Partizan čak sa 6:1 na beogradskom stadionu JNA. U slučaju happy-enda za ‘bijele‘ bila bi to treća uzastopna dupla kruna Tomislava Ivića i njegove ‘zlatne generacije‘.
No, nije uspio, na Karaburmi je ostalo samo 1:1... I sad se čekalo kako će svoj meč u Ljubljani okončati Partizan.
Sudac iz Novog Sada, za Hajduk od tog časa zloglasni Dušan Maksimović, produžio je utakmicu tri, četiri minute, taman dok u posljednjoj sekundi tog famoznog produžetka Partizan ne zabije pogodak (uradio je to Nenad Bjeković) i time za bod pretekne Hajduk.
Slobodna Dalmacija donijela je znakovit naslov ‘Partizan uspio, Hajduk drugi‘ (autor naslova Zoran Erceg), a nakon nekoliko dana jahanja na valovima teške krađe što se u Ljubljani sručila na Hajdukova leđa, uredništvo Slobodne dobilo je prijekor s vrha Partije i pozvano je na odgovornost, jer da ‘su pretjerali s pisanjem i tenzije treba smirivati‘.
Jedan od ‘preživjelih‘ iz te 1976. je i Goran Jurišić, centarfor, Šibenčanin. Dvije godine ranije bio je u Hajduku, a te se sezone u službi ‘zmajčeka‘ našao zajedno sa Slavkom Lušticom, legendom ‘bijelih‘ i bivšim trenerom Hajduka. Obojica su Ljubljančanima osigurali mirnu sezonu. Za svoj gušt i za ljubav Hajduku, trebali su u zadnjem kolu zaustavit Partizan...
Jurišić i dan-danas sa 72 godine na leđima živahan je naš sugovornik iz Šibenika i rado bi komentirao i nogometna zbivanja današnjice s naglaskom na aktuelni Euro, ali to ostavljamo za iduću zgodu. A sad ga vraćamo za Bežigrad i ‘aferu Maksimović‘.
Dan kad je Hajduk upoznao pravilo iz budućnosti, pisali smo. Pravilo da se utakmica produžuje koliko se sucu prohtije (još nam je u glavi Danny Makkelie i njegovih nečuvenih osam minuta nadoknade u okršaju ‘vatrenih‘ protiv Italije). Bilo je to doba kad je sudačka nadoknada vremena bila nepoznat pojam. Devedeseta minuta je već debelo završila i trebao je biti odsviran kraj. Produžilo se tri, četiri minute, ne više, ali i to je bilo dovoljno za pravi skandal. Nečuveno! Igralo se dok Partizan ne zabije, brujalo je Jugoslavijom, a na Karaburmi je susret već bio okončan, samo 1:1... I partizanovcima je moglo bit neugodno. Nekima i jest, u ona doba imali smo mnoge susjede u kvartu sklone crno-bijeloj boji.
Osobna priča
Goran Jurišić, iz dresa Olimpije, nam priča:
- Znam da smo htjeli svladati Partizan, mi smo imali premiju fenomenalnu. Triput više nego normalno. Teško mi je danas govoriti o ciframa, ali mislim da se radilo o milijunu ili milijunima dinara... Recimo, ako smo imali premiju 300 u redovnim okolnostima, Olimpija nam je davala milijun. Triput više!
Olimpija?! A ne Hajduk?
- Nitko nije spominjao Hajduk, e sad, je li to Hajduk podebljao u dogovoru s Olimpijom stvarno ne znam. I ja bih rekao da jest, nije bilo slučajno, rekao bih vam, zašto ne, ali ja sam tada bio mlađi igrač i ne bi meni svi ni rekli. Sigurno je samo da je premija bila basnoslovna.
Svejedno niste uspjeli?
- Borili smo se, a ja sam sredinom drugog dijela ispao naivan, na provokaciju i udarac u nogu od obrambenog igrača Partizana uzvratio sam, špicnija sam ga. Samo malo. Na dovikivanje pomoćnog suca Maksimović me isključio. Nije bilo tako strašno da bi me morao isključit. Ali, znao je da sam opasnost za Partizan. Bio sam u formi i stalno sam dobro igrao. S desetoricom smo izdržali sve do pred kraj. Zapravo, iščekivao se rezultat iz Beograda.
Jurišić nam otkriva detalj koji možda dosad i nije bio poznat:
- Nije bio običaj da se javlja na razglas koliko je na ostalim terenima dok se utakmica još igra. A onda je spiker za Bežigradom objavio da je utakmica u Beogradu završila sa 1:1 i to je bio signal za Partizan da nasrne svom snagom. Vrijeme je iscurilo, ali Maksimović ne svira kraj.
Bio je ispred svoga vremena?!
- Lako vam se šalit danas, ali to je tada bila drama, pravi skandal. Ispucana je lopta u aut, zašto je to moj desni bek Slobodan Dogandžić nabio u aut, a ne u sredinu terena, vrag zna, ali taj aut odmah su partizanovci izveli i brzu akciju Bjeković je poentirao pogotkom, dok su neki moji suigrači sve to gledali poput kipova. Igrala se, rekao bih, 93. minuta...
Premije(r) liga
A bili su suigrači premirani od Olimpije?
- Možda im je druga strana obećala još više, ne bi me čudilo. Ta zadnja minuta je bila naštimana. Čekalo se što će uradit Hajduk. I sad kad je Hajduk svoje završio, a da nije pobijedio, brzi aut, svi stoje, Bjeković zabija... Uz opasku da je Hajduk mogao sve riješiti pobjedom protiv Beograda – kaže Jurišić, a mi dodajemo.
Mogao je, ali nije. To ne znači da u Ljubljani nije moglo završit 0:0.
- Istina.
I tako, ništa od premije, ništa od treće duple krune Hajduka?
- Ništa.
A premija fenomenalna, kopka nas iznos?
- Ne znam vam reć cifru, ali premija je bila – bum! Za past na leđa. Kad nam je uprava Olimpije priopćila, nismo mogli vjerovati...
Rasplinuo se hajdučki san, tuga za Hajduka, Tomislav Ivić je potom već sutradan krenuo za Ajax i jedno poglavlje se zatvorilo... A zašto se igralo tako debelo u srpnju? Evo vam odgovora. Jer se Euro, Final four, igrao u Beogradu i Zagrebu u lipnju, pa je prvenstvo bilo prekinuto zbog potreba reprezentacije. I tek nakon što je Antonin Panenka zabio gol Seppu Maieru za euro-titulu Čehoslovačke, nastavilo se yugo-prvenstvo. Sa zlosretnim svršetkom za Hajduk. Tog vrelog ljeta 1976...