Vremeplov Hajduka: radost zbog velike pobjede, ali i tuga zbog tragedije u obitelji trenera

Rado izvlačimo stare stvari iz požutjelih almanaha, nadovezuju se tuga i radost i kako da sad preskočimo 15. veljače 1978. godine kad je Hajduk sa 3:0 svladao Crvenu zvezdu na Starom placu. Igrala se osmina finala Kupa Maršala Tita, Zvezda je tada bila aktuelni prvak, a Hajduk njedrio pet uzastopnih kupova i kad je svladao "crveno-bijele" činilo se da će se taj niz nastaviti i šestim zaredom pokalom, ali je Hajduk potom ispao od Rijeke kao domaćin (0:1) i biserni niz je zaustavljen.

Bez obzira na poraz od Rijeke u idućoj rundi, ovih 3:0 protiv Crvene zvezde ostalo je upamćeno kao jedna od najboljih igara "zlatne generacije", sve je bilo riješeno u po ure, u prvom poluvremenu, Davor Čop, Ivica Šurjak i Jurica Jerković, jedan, dva, tri i  ajde Zvezdo kući!

Vidite da je te veljače 1978. godine Čop ušao u prvu momčad, koliki je to talent bio, Dujin otac. I gol je zabio.

Nije se mnogo utakmica provlačila po uspomenama, zato jer se u konačnici velika pobjeda nije materijalizirala trofejom. Bila je to tek osmina finala, ždrijeb kupa se našalio da se takva dva velikana nađu u tako ranoj fazi natjecanja.

Podsjetimo, kad je već Rijeka u četvrtfinalu eliminirala Hajduk, barem je kup i osvojila, u finalu u Beogradu protiv Trepče nakon 120 minuta igre, sa 1:0 u prvoj minuti produžetka, u 91. zabio je na "marakani" Milan Radović, inače rođen u (Titovom) Užicu. U Rijeku je stigao iz Radničkog iz Pirota i eno ga i dan-danas živi u Rijeci, redovit je na Rujevici, kao što je i na Kantridi bio.

Uglavnom, Hajdukovih 3:0 protiv Zvezde bila je prava rapsodija, bljesak koji je brzo potom potamnio nakon poraza od Rijeke, te eliminacijom u četvrtfinalu Kupa kupova od bečke Austrije nakon slabijeg izvođenje jedanaesteraca. Kakva je to tek prilika bila da se u Kupu kupova prodre možda i do finala, gdje je ta ista Austria došla na krilima uspjeha protiv Hajduka, e da bi ih u finalu u Parizu, na Parku prinčeva svladao Anderlecht s visokih 4:0.

U prvenstvu je Hajduk završio tek kao treći, prvak je bio Partizan trenera Ante Mladinića s rekordna 54 boda, dok je Hajduk na trećoj poziciji zaostao čak 15 bodova i sakupio ih 39. Druga Zvezda imala je 49, a četvrti Dinamo 37 bodova (za napomenu, tada je pobjeda vrijedila dva boda).

Polusezona, proljeće 1978. obilježila je i osobna tragedija trenera Hajduka Vlatka Markovića kojemu je u siječnju, u Sloveniji, u prometnoj nesreći poginuo sinčić, 4-godišnji Tvrtko. Bio je s majkom u automobilu, a otac Vlatko u tom tragičnom trenutku za svojim trenerskim poslom u Austriji, trebao je pratiti nastupe bečke Austrije da ih dobro snimi... Možete misliti koliko je to potreslo trenera Hajduka koji je kasnije postao prije svega poznat kao trener Dinama i napose predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza. Ali ta tragedija, gubitak malog sina Tvrtka zauvijek je bio ožiljak u životu osobito poznate ličnosti našega baluna.

Tog proljeća zbog tragedije i da bude blizu obitelji Marko (to mu je nadimak kojim su ga svi zvali)  često je morao izbivati s treninga "bijelih", sekundirao mu je i uskakao na komandni most Stanko Poklepović, Špaco mu je bio mnogo više od nominalno prvog pomoćnika.

Na ljeto će Vlatko Marković u Dinamo, sa sobom je poveo i Vilsona Džonija, a u Hajduk se vratio iz Ajaxa Tomislav Ivić i prethodno se zahvalio Dinamu na pozivu. Dinamo je, naime, još u travnju 1978. naumio dovesti Ivića iz Ajaxa u Maksimir, ali je Hajdukov prvi čovjek Tito Kirigin bio brži da nagovori Ivića da se vrati doma, pa se Ivić samo uljudno zahvalio na pozivu Vidu Ročiću, predsjedniku Dinama.

No, o svemu tome nekom drugom zgodom, 15. veljače slavimo godišnjicu veličanstvene pobjede Hajduka od 3:0 nad Crvenom zvezdom koja je, eto, spletom okolnosti ostala na margini te po mnogo čemu zlosretne sezone "bijelih".