Analiza Damira Pilića: tragom izjave Hadžiabdića da je otjeran iz Hajduka jer je na Titovom kupu pjevao ‘Hej, Slaveni‘

Dok je svijeta i vijeka, navijači Hajduka bit će ponosni na posljednji predratni trofej svog kluba – Kup Jugoslavije, poznatiji pod imenom Kup Maršala Tita, kojeg su "bijeli" osvojili 8. svibnja 1991. u Beogradu, pobijedivši favoriziranu Crvenu zvezdu čudesnim golom Alena Bokšića.

Ta trofejna pobjeda uvijek će imati posebno mjesto u Hajdukovoj povijesti, jer je ostvarena u iznimno teškim okolnostima, kako sportskim, tako političkim. U sportskom smislu, Hajduk je tada pobijedio najjaču Crvenu zvezdu u povijesti, koja će samo tri tjedna kasnije postati klupski prvak Europe.

No ono što će tu pobjedu uvijek izdvajati od ostalih Hajdukovih povijesnih trijumfa su političke okolnosti: samo šest dana prije tog beogradskog finala u Borovu Selu je ubijeno i masakrirano 12 hrvatskih policajaca, nakon čega su i najveći optimisti shvatili da je rat neizbježan. Zbog tog masakra igrači Hajduka su u finalu igrali s crnim florom na rukavima.

Igrač utakmice, dakako, bio je neponovljivi Alen Bokšić. Ali jedan drugi prvotimac "bijelih" osvojio je tada navijačka srca – desni bek Mili Hadžiabdić, koji je zaigrao u Beogradu unatoč obiteljskoj tragediji koju je doživio pet dana ranije, kada mu je u prometnoj nesreći poginula 10-mjesečna kćerka, koju je pokopao dva dana prije finala.

Tim činom mostarski se nogometaš – koji je godinu ranije u Hajduk došao iz Veleža – zauvijek nastanio u kolektivnoj memoriji Hajdukovih navijača. Da se tada dodjeljivala nagrada "Hajdučko srce", te sezone zacijelo bi je dobio Hadžiabdić.

‘Znao sam što se događa‘

To beogradsko finale ujedno je bila i posljednja utakmica koju je borbeni Mostarac odigrao za splitsku momčad. Više ga nikad nismo vidjeli u Hajdukovom dresu. Paradoksalno ili ne, Hadžiabdić je iz Hajduka morao otići upravo zbog te utakmice u Beogradu, ali ne zato što je bio loš; dapače, bio je jedan od najboljih igrača na utakmici, budući da se Zvezdin majstor Dejan Savičević, kojeg je Hadžiabdić čuvao, nije uopće vidio na terenu.

O stvarnim razlozima zbog kojih je tog svibnja 1991. morao otići iz splitskog kluba Hadžiabdić je progovorio ovog tjedna u podcastu sportskog novinara Nebojše Petrovića:

- To su meni bili možda zadnji dani karijere. Znao sam što se događa. Na tom sam finalu stavio ruku na srce i pjevao jugoslavensku himnu. Zbog toga sam otjeran iz Hajduka, znam i odakle je došla naredba, sve znam, ali to je život. Sa životom se moramo boriti, ali ne dam da mi itko uzme istinu, a ovo je moja istina – rekao je Hadžiabdić u toj emisiji.

I doista, na Youtubeu se može naći snimka te utakmice, na kojoj se vidi da za vrijeme intoniranja himne jedino Hadžiabdić – koji stoji između Vučevića i Bilića – drži ruku na srcu i zdušno pjeva "Hej Slaveni". Nije jedini koji je pjevao himnu, ali je jedini koji je pritom ruku držao na srcu.

To je bio taj politički grijeh mostarskog braniča, koji mu nova HDZ-ova vlast – koja je do tog trenutka već ovladala i Hajdukom – nije mogla oprostiti.

‘Ne dao bog nikome!‘

Dio intervjua koji se odnosi na to finale protiv Zvezde počinje negdje na polovici 45-minutnog intervjua s Hadžiabdićem, a novinar Petrović taj dio otvara laganim "atmosferskim" pitanjem:

- Je li bila čudna atmosfera te 1991. pred to finale? - upitao je Hadžiabdića, koji odgovara kao iz topa:

- Ne dao bog nikome!

Da bi nakon kraće šutnje nastavio:

- Tuga jedna. Imaš jednu zemlju... Kako sam odgojen, odgojen sam, do dan danas to držim. Živim u Njemačkoj 31 godinu... I volio sam, i dan danas volim Jugoslaviju.

Ova potonja rečenica možda je trenutak u kojem će neki mlađi navijači Hajduka prekinuti s gledanjem intervjua, jer su u odrastanju u neovisnoj Hrvatskoj indoktrinirani idejom da Jugoslaviju mogu voljeti samo mrzitelji Hrvatske. No Hadžiabdićev intervju odlična je prilika za sve koji su odrasli u jednostranim narativima – bilo hrvatskom, bilo srpskom – da vide kako je izgledao predratni bosanski (bosanskohercegovački) narativ i zašto u tom narativu ljubav prema Jugoslaviji ima centralno mjesto.

S jedne strane, tu je povijest Bosne i Hercegovine. Sa svih svojih tisuću mana, Titova Jugoslavija je imala i nekoliko izvanserijskih vrlina, a jedna od njih je bila i "mirna Bosna", što se nije dogodilo nikad u povijesti, ni prije ni poslije jugoslavenskih komunista. Ako želite znati kako je bilo u BiH prije komunista, čitajte Ivu Andrića. A ako želite znati kako je danas, čitajte Milorada Dodika. Ono između bilo je razlog zbog kojeg su mnogi građani Bosne i Hercegovine voljeli Jugoslaviju.

S druge strane, tu je bila slutnja rata: ljudi iz BiH znali su da bi raspad Jugoslavije bio posebno krvav baš u njihovoj republici bez većinskog naroda, koju nisu uzalud zvali "Jugoslavija u malom". Znali su da će u slučaju raspada Jugoslavije svatko od njih jednom nakon rata morati izreći rečenicu koju je u ovom intervjuu izrekao Hadžiabdić:

- Jedanaestero sam iz moje familije izgubio, niko nije pušku nosio.

‘Mi smo dočekani u Splitu k‘o narodni heroji‘

Da nije bilo tadašnjeg Hajdukova trenera Joška Skoblara, Hadžiabdić ne bi zaigrao u Beogradu. Dotučen obiteljskom tragedijom, nije ni pomišljao na nogomet.

- A ja sam pet dana prije toga izgubio kćerku u saobraćajnoj nesreći. I ja neću da igram to finale. I onda mi dođu Joško Skoblar i doktor (Fabijan) Čukelj iz Hajduka, dođu mi na žalovanje u Mostar, i meni

Skoblar ovim riječima kaže, ovako: "Mili, ako ti ne budeš igr‘o, mi ćemo izgubit utakmicu." Sad, zamislite vi sebe sada, da ti netko u tom momentu nešto kaže tako, ajd‘ da kažem, moralno, da te pogodi u srce. Eto, pod tim uslovima, pod tim okolnostima, ratom faktički koji je počeo, ideš i igraš to finale. I budem, uz Bokšića, jedan od najboljih igrača. I to mi je čast – kazuje Hadžiabdić.

- Čuvali ste Deju (Savičevića)? - pita ga novinar.

- Jesam. Nije se sast‘o s loptom. Možete pogledat tu utakmicu – kaže Hadžiabdić i u tom času ispriča ono što smo već napisali, naime da je nakon te utakmice otjeran iz Hajduka zato što je s rukom na srcu pjevao jugoslavensku himnu.

Potom je evocirao uspomene na doček koji su njemu i ostalim igračima Hajduka na povratku iz Beograda u Split priredili navijači "bijelih":

- Mi smo dočekani u Splitu k‘o narodni heroji. Tu je bilo trideset hiljada ljudi. Bilo je deset hiljada ljudi koji su nas od Trogira pratili do stadiona. Čitava magistrala bila zatvorena, to je bilo... da te bog sačuva. I onda kad sam izaš‘o na teren, moje ime kad su počeli skandirat, a dan poslije mi kažu: "Idi iz Hajduka" – ispričao je ovaj Mostarac.

MN/‘Moj rahmetli otac bio je istinski komunist‘

Koliko je Hadžiabdić u tom zlovremenu bio mentalno udaljen od nacionalizma – koji je te 1991. već otrovao srca i mozgove milijuna – govori i njegova reakcija na žestoki verbalni rat koji su za vrijeme beogradskog finala vodili Hajdukov stoper Igor Štimac i Zvezdin veznjak Siniša Mihajlović, sve dok im sudac Adem Fazlagić nije obojici pokazao crveni karton.

- Jedan drugom šta su govorili na terenu, to je meni kao Mostarcu bilo neshvatljivo. To su bile toliko nacionalne bljuvotine između njih dvojice da je to... – rekao je Hadžiabdić, priznavši da je upravo on prišao sucu Fazlagiću i rekao mu da ih obojicu isključi, što je ovaj i napravio.

Odrastao u multietničkom Mostaru, gradu s najviše miješanih brakova u Jugoslaviji, Hadžiabdić u tim kritičnim trenucima nije mogao ni shvatiti ni prihvatiti eksploziju nacionalizma zbog koje je u tom beogradskom finalu od 8. svibnja 1991., pri intoniranju jugoslavenske himne "Hej, Slaveni", jedini on od 22 igrača stavio ruku na srce i zdušno pjevao.

Slično je tu svoju ruku na srcu tumačio i našem kolegi Marku Didiću prije desetak godina:

- Govoriti o tome, a ne razumjeti Mostar, grad u kojem sam se rodio i odrastao, izvan je pameti. Grad u kojem je najveća zakletva i garancija da ne lažeš nekoga ili da ćeš ispuniti obećanje prema nekome bila "Tite mi!", i to tek nakon one "Majke mi!" (...) Moj rahmetli otac Ferhat bio je istinski komunist koji je cijeli život vozio autobus na relaciji Mostar - Split i Mostar - Dubrovnik i samo tako prehranjivao nas petero braće i sestara. Naš komunizam nije bio komunizam povlastica, mržnje i uzimanja, nego komunizam prihvaćanja da su svi ljudi jednaki, da trebaš cijeniti svoje, ali i tuđe – rekao je tada Hadžiabdić.

Promašeni penal Faruka Hadžibegića

Rekli smo već da Hadžiabdićev odnos prema Jugoslaviji nije iznimka među nogometašima iz BiH. Godinu dana prije opisanog beogradskog finala, u Zagrebu se 3. lipnja 1990. odigrala prijateljska utakmica između Jugoslavije i Nizozemske – neposredno uoči odlaska na Svjetsko prvenstvo u Italiji – koja je upamćena po tome što je domaća publika zviždala jugoslavenskoj himni i čitavo vrijeme navijala za goste.

Pri intoniranju himne neki su jugoslavenski reprezentativci ostali zbunjeni takvom reakcijom zagrebačke publike, neki su se cinično smješkali, a jedini ju je zdušno pjevao čovjek iz BiH – sarajevski stoper Faruk Hadžibegić, tada igrač francuskog Sochauxa. TV kamere snimile su ga i kako nakon izviždane himne bodri suigrače: "Ajmo, samo hrabro, nas 11 protiv njih 20 hiljada."

I čovjek koji je vodio tu reprezentaciju bio je iz Sarajeva – legendarni igrač i trener Ivica Osim. Za vrijeme te utakmice on prezirno odmahuje i cinično aplaudira domaćoj publici, zbog čega je u nacionalističkim krugovima napadan kao "loš Hrvat".

Sudbina je htjela da 27 dana kasnije na stadionu Artemio Franchi u Firenci upravo Faruk Hadžibegić promaši posljednji penal na četvrtfinalnoj utakmici Svjetskog prvenstva protiv Argentine, čime je Jugoslavija eliminirana s Mundijala. Bilo je to 30. lipnja 1990. godine.

Ravno četvrt stoljeća kasnije, u listopadu 2016. godine, taj isti Faruk Hadžibegić dao je intervju za francuski portal 20minutes, prisjetio se tog mundijalskog četvrtfinala i sâm sebe optužio da je zbog tog promašenog penala kriv za rat u Jugoslaviji:

- Da sam zabio taj gol, uvjeren sam da bismo prošli u polufinale. I mislim da kasnije ne bi došlo do rata u Jugoslaviji – rekao je Hadžibegić francuskim novinarima te 2016. godine, više od dva desetljeća nakon rata.

Poučak Ante Mladinića Biće

Te Hadžibegićeve riječi potvrđuju poseban odnos koji su prema Jugoslaviji imali Bosanci. Na toj ključnoj utakmici protiv Argentine penale su tek koji časak prije Hadžibegića promašili i Zvezdin as Dragan Stojković (današnji izbornik Srbije) i crnogorski veznjak Dragoljub Brnović, ali nitko od njih dvojice nije nikad javno zažalio zbog toga.

A stoper iz Sarajeva ni četvrt stoljeća nakon te utakmice ne može mirno spavati, optužujući samog sebe da je tim promašajem skrivio rat i dvjesto tisuća mrtvih.

Indikativno je da je gotovo identičan iskaz o tom Hadžibegićevom promašenom penalu svojedobno, u intervjuu za američki portal Sports Illustrated, dao i trener te jugoslavenske reprezentacije, spomenuti sarajevski Hrvat Ivica Osim:

- Možda sam optimist, no u svojoj se osobnoj iluziji pitam što bi se događalo u Jugoslaviji da smo uspjeli probiti se u polufinale ili finale. Što bi to značilo državi. Možda ne bi bilo rata da smo postali prvaci svijeta - rekao je tada Osim.

Sve ove izjave i geste navedenih igrača i trenera iz BiH navode me da se prisjetim jednog davnog intervjua kojeg sam napravio s pokojnim splitskim trenerskim magom Antom Mladinićem Bićom, koji je u karijeri vodio i nogometnu reprezentaciju Jugoslavije. Među ostalim, pitao

sam ga je li kao jugoslavenski selektor morao pri sastavljanju momčadi poštivati "republički ključ": ako mu je desni bek Srbin, je li lijevi bek morao biti Hrvat?

- To su pizdarije – odgovorio mi je šjor Biće u svom stilu, navodeći samo jednu iznimku: ako su za neku poziciju u reprezentaciji konkurirala dva približno jednako kvalitetna igrača, a jedan od njih je bio iz BiH, on je uvijek birao tog Bosanca.

- A zašto? - pitao sam.

- Jer su oni na terenu najviše grizli za Jugoslaviju – kazao je šjor Biće.

Tu me zanimalo je li u toj borbenosti za SFRJ bilo kakvih razlika između bosanskih Srba, bosanskih Hrvata i bosanskih Muslimana, današnjih Bošnjaka.

- To uopće nije bilo bitno – rekao je. - Samo da je iz Bosne.

Tih sam se riječi legendarnog trenera sjetio gledajući intervju s Hadžiabdićem. Ono što je u eri Ante Mladinića igračima i ljudima iz BiH bila komparativna prednost, u svibnju 1991. postalo je razlog za otkaz. Oni se nisu promijenili, ali se sve drugo promijenilo i oni su ostali izvan kruga.