StoryEditor
SplitSILOM DOMAĆICA

Valter brani parkiralište: dođu u petak navečer, ostave auto i logoruju po Marjanu, šetaju, brčkaju se i vrate se po auto u ponedjeljak ujutro

19. srpnja 2020. - 19:54
Johan Ordonez/AFP

Ako ovog ljeta ulovimo mjesto na parkingu, nećemo auto micati do prvih jesenjih kiša jer naći parking u mome dijelu grada, to je ravno lutrijskom zgoditku. Pazi, parking se plaća samo tijekom dana, po zvizdanu kad i tako nema nikoga, a navečer je mukte. Zašto je mukte, to majka božja ne zna. Vikendom je također mukte. Zašto?

Za babino brašno jer ovo je očito grad kojem ne treba novca, a mi, mala i egzotična skupina stanara koji živimo uokolo tog parkinga i koji svaki mjesec paušalno plaćamo taj parking, mi smo statisti u filmu koji nitko živ ne razumije.

Plaćaš parking na kojem ne možeš uloviti mjesto zbog onih koji ga ne plaćaju. Lijepo dođu u petak navečer, ostave auto i logoruju po Marjanu, šetaju, brčkaju se, spavaju pod borovima i vrate se po auto u ponedjeljak ujutro. Plate par sati ležarine, a ostalo mukte! Onda stranci... Ima vikend-turista koji dotegle i auto i kamp-kućicu, parkiraju na Kragića poljani i obilaze znamenitosti, a spavaju u svojoj kućici na mome parkingu. Mukte!

Za to vrijeme mi, stoka velovaroška, kružimo naokolo, psujemo i pišemo ljubavna pisma gradonačelniku i komunalnoj upravi... Žali Bože. I sad pazi, kad se i uspiješ uguziti na neko mjesto, a mjesto je na crti koju su oni nakeljili, onda dobiješ kaznu! Jeza je počela još lani...

Adresiranje ofrlje

- Pa majkemi mile, ovi nisu normalni – zavapio je prošlog ljeta Zakoniti.

Došla ćitaba, taj-i-taj, adresa, registracijski broj taj-i-taj, bio u nedopuštenom parkingu u Plinarskoj 85. Ovaj blenuo. Plinarska 85?! Di, šta, kad... Spremio se, natakao šešir i otišao u centralu pošiljatelja plave kuverte, uvjeren kako će on to riješiti. Dakuće!

Eto ga nakon tri ure, crven ko paprika.

– Da sam parkirao na način da sam onemogućio nesmetan prolaz možebitnom vatrogasnom vozilu!

- Kojem vozilu? – pitala sam.

- Pa nikojem vozilu – dreknuo je. – Možebitnom! I kažem ja, pa dobro, objasnite mi adresu Plinarska 85 gdje se ja u životu nisam parkirao. I znaš šta je mumle rekao?

- Šta?

- Da to mjesto gdje sam parkirao na rečenom parkiralištu, da ono nema kućni broj pa da su adresu stavili ofrlje!

- Ofrlje?! Ma daj...

- Ofrlje! – prašio je ovaj. – Ofrlje! I znaš šta? Pitao sam ih da imaju li dokaz da sam ja tobože parkirao tako da sam onemogućio možebitni dolazak vatrogascima. I znaš šta? Pokazali su mi sliku!

- E?

- E pa gledaj – šušne mi on dokazni fotomaterijal u ruke – Nagazio sam na crtu! I to je ocijenjeno kao prekršaj. I pazi, onaj me gleda u oči i uživa u moći i veli: znate, gospod'ne moj, morete vi ići i na sud ako oćete, niko vas ne s'li da plat'te kaznu oma nama...

- Ma daj...

- Ozbiljno – klonuo je Zakoniti još lani, dodatno dotučen gutanjem samoglasnika. – I šta ću, platio sam 150 kuna kazne. Eto, to smo mi...

To smo mi, a saga o parkiralištu se nastavila i nakon oštrog pisma koje je Zakoniti supotpisao s grupom jednako gnjevnih vlasnika osobnih vozila iz susjedstva. Pisali su kotaru, gradskom vijeću, komunalnom redarstvu, svima po spisku. Uzalud!

Tobože, takav je pravilnik i izmjene i dopune toga pravilnika i štajaznam šta još. Ukratko, bagro domaća, plaćaj mjesečni paušal za parkiralište, kad već nisi na liniji, plaćaj kazne za gaženje po crti i vozaj se okolo dok se tip sa stranom registracijom ne makne pa da moš' uletiti na njegovo mjesto. Kako lani, tako i ove godine...

Zakoniti je i prošle subote kružio ko morski pas po parkingu. Došli mi uvečer iz sela, mater mi, naravski, nakrcala pun sić poma, kukumara, kumpira, kapule, fažoleta.., ko da će rat i ljuta glad.

I onda sam ja, mučenica, sve to oteglila u kuću, ostavljajući njega da nađe parking. Prođe ura, nema ga. Prođu dvi, nema ga. Zovem ga, da mu nije pozlilo? Javi se tigar, a ne moj pitomi muž.

- Parkirat ću ga na crtu, dabogda mi crta presudila – rekao je dahćući i režeći, mijenjajući brzine po 'prva, druga, stani, rikverc, opet prva' redoslijedu. – Nema mjesta da se ubiješ! Nije ni čudo šta imamo drugi val korone kad imamo turista ko da korone i nema. Dabogda se u turizmu podavili...

Vogue na Pazaru

Onda se vratio kući. Onda smo psovali zajedničkim snagama. Onda se on smirio. Ja sam gledala "Ubojstva u Midsomeru", a on je na trosjedu iscrpljeno zaspao. Onda se prenuo u 11 navečer. Skočio, uzeo ključeve od auta i odjurio iz kuće, u evidentnoj nadi da se gužva smanjila. Ništa, eto ga natrag za desetak minuta, još jednom ubijen u pojam. Nema šanse, sve puno ko šipak!

je, nedaj bože, u tome trenutku naletio na tog nekog paparazza koji noću ide po Varošu i snima tko je ugazio na crtu... Ja mislim da bi krim-policija imala šta raditi.

Onda smo otišli spavati. Onda smo spavali. Onda sam se ja u neka doba probudila. A njega nema! Di je?
U kuhinji, nema ga. Da nije na internetu, da nema dopisnu Facebook ljubavnicu s kojom vodi male noćne razgovore? Nije! Aj, dobro...

U kupatilu? Nema ga! U malom ve-ceu... Nema ga. Da se nije bacio kroz prozor? Jok! Di mi je muž, čovjek, drug i voljeno biće?! Kuku meni, sinjoj kukavici, samoj na tom svijetu...

Kadli, eto ga. Di si bio? Na parkingu! Za gospu blaženu... Našao mjesto u dvi ure iza ponoći! I još sav sretan i zadovoljan noćnom akcijom u epizodi "Valter brani parkiralište".

- Majkemi mile – rekla sam grleći kušin – nitko mi neće vjerovati kad ovo budem pričala.

- Šta imaš pričati – odgovorio je drug Valter. – Šta ti svašta pišeš, ne moraš nikom ništa pričati. Znaš li ti, ženo božja, da me nepoznate žene na ulici oslovljavaju sa Zakoniti? Dotle je to došlo.

- Bogati? – pridignem se ja, ostavim kušin i zagrlim voljeno biće. - Koje nepoznate žene?
- Recimo ona mala iz butige na Pazaru, ona šta prodaje limune, bajame i orase – odgovori on, smijuljeći se.

Naravski da se smijulji kad mala ima bus ricave, plave kosurine, obujam prsa 110 centimetara i noge odavde do vječnosti. Mala se za posao prodavačice voćki i povrćki svako jutro u zoru nakinđuri ko da ide raditi u Vogue, kod Anne Wintour, a ne na Pazar...

- I? Šta si joj rekao? – upitam ja.

Šta ću joj reći?

- Kako šta? – uozbiljim se ja.

– Ženska te oslovi sa Zakoniti i ti ništa? Sigurno si joj nešto rekao...

- A šta ću – pogleda me on milo u mraku bračne postelje – rekao sam joj: Hrvat. Zauzeto!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

29. rujan 2020 11:03