Doktor House novinarstva, Željko Pervan iz Večernje škole, Gonič robova, Žaja do *aja... Samo su neki od ljupkih nadimaka koje smo mi, nekoć mladi prašinari iz Gradske, potajice davali tadašnjem nadređenom nam uredniku Robertu Žaji.
Novinaru i uredniku koji je postigao ono što rijetkima uspijeva: ući u legendu i prije nego je otišao u penziju!
Atroke, božeprosti, umro.
Nižepotpisana još svježe “ćuti” traumatske zapise s prvih kolegija Gradske rubrike pod uredničkom palicom Žajinom. Bolje rečeno, čizmom! Odvijali su se, jao, u cik zore.
Gradska je oduvijek bila prva ranoranilačka rubrika, no Žaja je u svom mandatu tražio da se onaj prvi jutarnji sat pomakne u - predsat. Dolazili smo u “rubriku” oko sedam i trideset u redakciju, zimi još po crnom mraku i tamo nalazili Žaju udubljenog u sve novine kojih se zarana dokopao. Ispred njega već puna pepeljara, popijena kava; i onda početak kolegija.
Ako je bio dobre volje, uputio bi nam cerek koji govori “sad ste na*ebali”, a ako je zbog nečega bio ljut, prostrijelio bi svoj ešalončić mladih prašinara ledenim zelenim pogledom. Kad malo bolje razmislim, ne znam što je bilo gore. U stvari, znam: najgore je bilo kad te Žaja na kolegiju izignorira, ne počasti ni jednim zadatkom. Kad naruči što treba, zatvori onu raskupusanu teku, ugasi zadnji čiket tijekom audijencije i kaže: “Biž’te ća”!
Samo da se piše!
Danas vjerujem da sam se možda baš zbog toga veselila svim budućim Karepovcima, poplavama, požarima i potresima koji su me snašli. Samo da se piše!
Onoga što je trenutno polučivalo ugodan osjećaj u suradnji s njim bilo je puno više. Na primjer, činjenica da ama baš nikad nije dozvolio da isti novinar dvije godine zaredom radi novogodišnju reportažu. Tu je bio human kao malo tko: “Jesi dežura lani? Slobodan si ove godine! Aj ća!”.
Ne zaboravimo da je prije dvadesetak godina “Slobodna” bila sve: i Fejs, i Instagram. Koji crni portali? Papirnate novine bile su jedini prozor u svijet, uz televiziju i radio. To je bilo Sveto Trojstvo: televizija, radio, novine - a Žaja je bio bog za nas pačiće. Često puta i sam vrag.
Težak na pohvalama
Nitko se nije veselio jakoj temi i dobroj priči kao Robert Žaja. Nitko s toliko strasti i odgovornosti nije prionuo opremanju gotove priče. Bio je težak na pohvalama, ali povjeravanje sve zeznutijih zadataka značilo je kompliment.
“Ti to možeš”, nikad izrečeno.
Prepuštam mu riječ, a on kreće onako politički:
- Čuj, novinarstvo je umjetnost - govori književno.
- Jel, matere ti? - pod*ebajem ga.
- Idi u *urac. Šta sam sad tija reć - prasne u smijeh. Iza tog ledenog zelenog pogleda i diktatorskog garda, u stvari, kuca veliko, toplo srce. Žaja je emotivac - trebalo mi je dvadesetak godina da to shvatim, ali prvih nekoliko desetljeća uvijek je najteže, kažu stari ljudi.
- Gledaj sad, ajmo bit ozbiljni. Ideja je najvažnija, a realizacija ideje ovisi o tome u čije će ruke dospit. Razrada kreće u glavi i pretače se na papir. Pardon, ekran - veli pisac stare škole.
Izdrže samo najuporniji
Jedan od onih koji je, kad je jednom okusio novinarstvo, kročio na taj put bez povratka. Ostavio studij Prava u apsolventskoj fazi; nije mu, kaže, zbog nagle ljubavi prema novinarstvu, više trebao. Četiri i po godine proveo je kao honorarac - prilično dug staž, bez evidencije o stažu, s minimalcem u džepu. To izdrže samo najuporniji. Dijelio je na Pjaci, zajedno s kolegicom Borkom Grgurević, prve primjerke “Slobodne” koja je sredinom osamdesetih nakon “lancuna” tiskana u manjem, današnjem formatu...
A sprdali su ga, podmetali mu, ignorirali ga - to ga je samo još više dražilo da nastavi. Da svima dokaže koliko je dobar, sposoban novinar. Pravi vojnik točne i pravodobne informacije - ujedno i veliki za*ebant.
- Osamdesetih sam stajao ispred ureda glavnog urednika Joška Kulušića i njegova zamjenika Joška Frančeskija čekajući da mi bace “kost”. Da mi daju nešto šta ću radit. Bija san u Gradskoj, tu skoro svi počinju. Znaš kako to ide - priča Robi u svom stilu: malo književnim rječnikom, kao da piše, a kad ga ponesu emocije, šalta se u sleng. Bog te dragi, bila je njegova omiljena “beštimja”.
Novina mi je dala sve
- “Slobodna” mi je dala sve: ljepotu i patnju, muku i nevolju, ali uvik ljubav. Zbog “Slobodne” sam puno žrtvova - najviše vlastiti emotivni život. Njega san najviše zakinuo; zato mi je drago da mi dica nisu krenila tim putem. Kćerka mi je stomatologinja, druga uskoro polaže pravosudni ispit, sin će za mjesec-dva magistrirati na zagrebačkom FER-u, računarstvo... Dobro je, nisu novinari - trpko se šali Žaja.
Novinarstvo mu je odredilo život; lijegao je s mišlju šta će sutra odraditi, budio se s prvom mišlju kako treba krenuti što prije u realizaciju.
- Pamtim iz tih ranih dana svog novinarskog poslanja nekoliko mojih mentora, urednika Gradske: Ljubice Kovačević, Marijana Žuvića, Tončija Bonaćija, legendarnog urednika Gradske, koji me je i naučio “goniti robove”, Dina Mikulandru, budućeg glavnog urednika i mog prijatelja za cili život, mahere Ivicu Flescha, moga ‘tatu’ koji me je i zaposlio, i Ivu Jurišića. A posebno Joška Frančeskija. Volio me, a ja njega obožavao! To je više od tri čovika, jel? Aj nema veze, stavi ih sve - Žaja će.
- Zapravo, prva rubrika u kojoj je “kršten” kao novinar bila je Sportska - tu ga je doveo kolega s faksa Ivan Kaleb, također novinar iz iste kronološke garde. Došao sam s novom vespom PX 200 E, a eto, kakve li sudbine, skuter mi je i posljednje godine obilježio. Ovaj put život zagorčao. Stradao ni kriv ni dužan, opet zbog Slobodne, žureći na kolegij, u Dugopolje tada...
Bilo je super pročitat svoje ime
- Prvi tekst mi je bilo izvješće s turnira Prvi partizanski odred (ili tako nešto), pionirskog natjecanja u balunu, održavalo se na Splitovom igralištu. Asti, je bilo lipo pročitat svoje ime u novini, i to samo ispod dvadesetak napisanih redaka! A čak nije ni pisalo ime nego “R. Žaja”. Ali isto super osjećaj, ka da nešto važno radiš. I bilo je važno; čak i danas jest.
Onda je uslijedio transfer u Gradsku...
- Sport je bio pun novinara, Gradska deficitarna. Tu me izmučio - i naučio - mentor Ivo Marasović. Pola bi mi tekstova pobacao u škovace, uzeo sedmu ili osmu verziju, onu koju sam mu prije već predao, i koju je isto bacio u škovace, i rekao da je to na tragu onoga što se od mene traži - smije se Robi.
Jedan od legendarnih urednika u novinama, koji je u dva navrata više godina vodio Gradsku (jedno vrijeme splitsko-solinsko-kaštelansku rubriku), prvi čovjek prvog tabloida kasnije, počeo je također - kao svaki pačić.
Jerčić, Duilo, Gazde
- Gradska je vrvila potentnim novinarima: Mario Jerčić, Dražen Duilo, Dražen Gudić, Snježana Gazde, Ružica Mikačić, a ubrzo su nam se pridružili i Viktor Ivančić i Blažo Davidović. A opet, bilo nas je malo. Prve dvi godine išao sam svako jutro autobusom u rodilište skupljat popise novorođenih beba. Koji telefon?
Tribalo je doć osobno: dobar dan, Robi iz Gradske, molim vas bebe. I sve sam prepisivao u notes iz tamošnje dnevne Knjige rođenih. Gradska rubrika u to vrime je, čini mi se, imala jedan telefon; bilo je to osamdesetih godina prošlog stoljeća. Nisam siguran da je i Rodilište u to vrime imalo više telefona - zamisli se Žaja.
Na timunu Gradske
Na timunu Gradske izmjenjivali su se urednici: Ljubica Kovačević, Marijan Žuvić (neki su se opet vraćali - pa i Žaja), Tonči Bonaći, Flesch, Mikulandra...
Ljeta Gospodnjeg 1987. godine Robert Žaja je napokon dobio stalno zaposlenje. I prelazak u “ozbiljnu” rubriku, Unutarnju (tako je kolokvijalno prozvana).
- O, tamo je bilo baš elitno društvo! Urednik - Mladen Krnić. Novinari: Predrag Lucić, Viktor Ivančić, Boris Dežulović... S Viktorom sam (još u Gradskoj rubrici) radio na tekstovima o Tehnogradnji, bija je to udruženi pothvat. Nalazili smo se kod njega doma, do dvi-tri ure u noći pisali, ko je šta iskopa - i skupa to objavili, obojica potpisana. Asti, koji osjećaj, tako nešto isporučit! Super. I s Duilom san isto zna skupa radit. Bija je vrhunski pisac, meštar za bilješku - prisjeća se.
Robi potom postaje šef Deska, pa Unutarnje, izvršni urednik i na koncu zamjenik glavnog urednika Dina Mikulandre. Na tom mjestu ostaje do 1995., ali živo pamti i nešto mimo novinarstva: Domovinski rat.
Bio sam dragovoljac
- Bio sam dragovoljac, pazi, ne jedan od regrutiranih, nego sam se javio sam! U dogovoru s glavnim urednikom Joškom Kulušićem bio sam i ratni izvjestitelj, novinar i gardist u uniformi; posal u “Slobodnoj” sam zadrža da se mogu vratit radit kad rat prođe. Na terenu sam dosta proveo vremena s Matkom Biljkom i Božom Vukičevićem koji je u Skradinu, naravno, bezuspješno pokušavao snimiti granate u padu! Oni su - zna se - bili fotoreporteri. Bome san se dobro razapeja.
Tekstove je slao često, kako je znao i umio: došao bi s ratišta u Split, natipkao na stroju, pa trk do redakcije. Ili telefonom, ako bi ga se negdje dočepao, pa izdiktiraj stenografkinji. Pomoću trikova, ukratko.
- Iz ratnih dana pamtim, stara moja, tri vrhunska teksta. Nenadjebiva! Pod broj jedan: reportaža Bore Dežulovića iz okupiranog Vukovara. Remek-djelo ratnog novinarstva. Drugi ratni tekst: autor Zoran Franičević, naslov: “Jeremija i ljudi iz Garde željni su i gladni pravde”. Osobno sam ga opremio - ponosno će Žaja.
- A treći antologijski ratni tekst?
- *ebiga, zaboravija sam. Možda neki moj. Ali ima zato jedan mirnodopski - o tunelu iznad Omiša, koji i s jedne i druge strane izlazi u bezdan. Vinko Vuković je to tako dobro napisao...
Propucana pancirka
Robi se živo sjeća i ratne epizode iz gostionice u tada zamračenom Neumu, u koju su se usred rata sklonili u nekom predahu on, vozač Goran Bulj i fotoreporter Biljak.
- Do nas je je, za drugim stolom, sjedila još jedna ekipa. Htjeli su nas počastiti pićem, ali su se posvađali tko će od njih platiti... E tu počinje ludilo - najprije jedan vadi pištolj kojemu je, srećom, metak zaglavio, a onda drugi odlazi iz kavane i vraća se s ručnom bombom... Uspili smo uteć najprije u WC, tamo smo se svi stisli, dok onaj s bombom nije povikao da će je baciti kroz prozorčić od WC-a...
A onda smo pobjegli iz WC-a i gostione. Bilo je grozno, neopisivo... Tih sam godina od “Slobodne” dobio nekakvu pancirku; obisili smo je na stablo i propucali tetejcem, da je testiramo. Odma se raspala; sva srića da mi ipak nije tribala - smije se naš kolega.
Kao jednog od vrhunskih pisaca s kojima je surađivao i prijateljevao izdvaja Božu V. Žigu.
- On je bio književnik među novinarima, meni bliži čak i od drugog barda, Momčila Popadića. Popi se znalo dogodit da previdi, Žigo je bio besprijekoran. Kakav mozak - zadivljeno se prisjeća Žaja.
- Zvao bi me “sine”, bio mi je mentor. Kad bi ja nešto dobro napisa, rekao bi mi: “Piši, magare!” ili: “Bravo, budalo”. Taj bi i od zida znao napravit priču; a nije ga morila taština. Baš ga se rado sićan... Isto ka i moga dragoga Ranka Dorotke, nažalost i on je partija, pa Mikulandre koji je, fala Bogu, živ. Kolegije smo držali po kafićima i restoranima, a najbolje priče bi skupa smislili u ludosti - Žaja će.
Godine 1995. odbija poziv Josipa Jovića, novoga glavnog urednika, da mu postane zamjenik; solidarizirao se s njegovim prethodnikom Mikulandrom, koji je otišao s timuna novine. Tu počinje druga, zanimljiva etapa njegova novinarskog života. U stvari, života; novinarstvo je bilo prvo, sve ostalo događalo se usput.
Kažnjenička bojna
- Mikulandra i ja devedesetih, kao neka kažnjenička bojna, pokrećemo prvi tabloid - zvao se Stil. Dino je u prvoj fazi bio glavni urednik, ja zamjenik, puno toga nas je profesionalno vezivalo, a i družili smo se neprekidno. Stil je bio tabloid u najboljem smislu te riječi! Odličan list za koji su pisala ponajbolja pera toga vrimena; čak smo imali i ekskluzivnu izvjestiteljicu iz Pariza, s nama je surađivala manekenka Nuša Marović, imali smo dopisnice iz Londona, New Yorka...
Estrada nam je bila pod nogama; objavljivali smo informacije i profesionalne fotografije koje nitko nije mogao dobiti, s potpisom Jadrana Lazića, Hoyke, Lupina... “Skinuli” smo ljepotice koje na to nisu pristajale nikome prije nas, naši su autori bili najbolji: Milorad Bibić Mosor, Bože V. Žigo, Mario Garber, Zdravko Reić, Jasenka Leskur, Nataša Škaričić, Lidija Gnjidić, Bruno Lopandić, Bisera Fabrio, Ivica Marijačić, Marko Marković, Edi Jurković, Predrag Raos, Meri Šilović... i drugi. Grafički urednik bio je iskusni Nedo Bavčević. A da ne izostavim, pisao je za nas i velikan glumišta Boris Dvornik, kazališni kritičar Tolja Kudrjavcev, a na zadnjoj smo stranici objavljivanli unikatni strip ‘Dioklencijančići’, autora Nikole Listeša...
Kad je Dino napustio Stil, ja sam preuzeo “štafetu”. Imao sam genijalnih epizoda; jednom smo na klaviru poredali gole ljepotice, u kafiću “Bumerang” u vlasništvu Mira Lozine, a u sredini je bio pokojni Joško Tomičić kao “Šeik iz Zagvozda”. Mi smo stvarali zvijezde.
Novinara Marka Didića poslao sam u Istru da potraži roditelje nove transrodne zvijezde Salome, koja je dan-dva ranije u minici gostovala na TV-u. Bila je velika frka: Salomin ćaća je Didića i fotoreportera Miroslava Raosa Raju ganjao lopatom po vinogradu! Fotoreportera Joška Šupića sam naputio da prije putovanja sa Zdravkom Reićem u Tursku ode u Nadbiskupiju kod tadašnjeg nadbiskupova tajnika Stipe Ljubasa uzeti novce za “žuti katolički tamjan”, koji su, tako sam Jošku rekao, oni naručili. Tajnik se, naravno, krstio, nije mogao vjerovati što ovaj traži...
Prvi Mister Hrvatske
Izabrali smo i prvog Mistera Hrvatske ikad, i to u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu. Glavni u žiriju smo bili Ranko Dorotka i ja. Sićan se da je Dorotka jedva iskopa neki crni veštit za tu prigodu; bile su ga malo izile gagrice, pa je crnim flomasterom “krpija” rupe od moljaca.
Mister je dobija zlatni prsten s dragim kamenom, a već na domjenku izbora ga je iša prodat i uvalija ga je za sto maraka - a vridija je bar petsto. Ludilo! Ili kad smo Dino Mikulandra i ja išli u Ljubljanu tražit jednog čuvenog seksologa da nam čitateljicama i čitateljima daje savjete. Rubrika se zvala “Doktore, pomozite”. Je, i to smo imali u Stilu...
Imali smo i ricete pokojnog kuvara Nikice Gamulina Game; on ih je pisa i kuva nam, mi degustirali i objavljivali ako su jela bila dobra. U staroj restauraciji “Vicko” smo napravili više posla nego u redakciji - sjetno će Robi Žaja o tabloidu koji se u zlatnim danima prodavao u više od trideset tisuća primjeraka.
Tijekom višedesetljetnog rada u “Slobodnoj” bio je i glavni urednik tadašnje Agencije EPEHA, koja je trebala biti pandan Hini, a za svoje zagrebačke dane najviše je zahvalan Dragi Havraneku, tadašnjem direktoru Cropixa i EPH...
A bio je Žaja i zamjenik glavnog urednika lovačkog časopisa Dobra kob (lov mu je i hobi), radio je i u Dalmatinskoj rubrici, uređivao Mozaik, dva puta Gradsku... Eh da, jedno je vrijeme uređivao i Nedjeljnu.
Donedavno je bio urednik u Desku iliti Novostima, a svi mi koji poznajemo Žajin potencijal i nevjerojatno iskustvo, znamo da je s njim naš tekst bio - u dobrim rukama. Najboljim.