Zakoniti i ja spadamo u sve malobrojniju skupinu ljudi koja nema ni psa ni mačku ni ništa. Mislim, uz Zakonitog, meni bi svaki dodatni kućni ljubimac bio znak preljuba i bračne nevjere, ali pustimo sad to. Otkako je zavladala korona psihoza, u susjedstvu smo Zakoniti i ja praktički jedina familija od koje ne možeš čuti ni lavež ni mjauk, ni jauk... Ni cvrkut!
Istina, kad je Jedinac bio mali, bio je upro da i on hoće kućnog ljubimca. Prvo smo ga ignorirali, šta zna dijete šta je ljubimac. Onda je dijete pošlo u vrtić pa u školu pa su ga tamo nakljukali idejama tipa: tko ne voli životinje, taj ne voli ni ljude. Moš' misliti...
Pazi, kad čovjeku, nedaj bože, umre žena, nije prihvatljivo da se oženi idućeg mjeseca za drugu, novu i mlađu ženu, jel' tako?
A kad mu ugine...