StoryEditor
SplitUoči lokalnih izbora

Dvojica poteštata, kraljevini vjernih tehnokrata: prisjećamo se Mihovila Kargotića i dr. Mirka Buića, nekadašnjih splitskih gradonačelnika

30. travnja 2021. - 11:43
Splitski memento/Arhiv SD

Uoči izbora u Splitu postavlja se uvijek isto pitanje; kakav bi trebao biti poteštat najvećega grada na istočnom Jadranu? Poduzetnik ili kulturnjak, viđena peršona ili menadžer, vlaj bodul ili fetivi... Zanimljivo je stoga vidjeti i tko su bili gradonačelnici Splita u doba velikog materijalnog i kulturnog napretka grada, a posebnu pažnju naših čitatelja izazvala je serija tekstova u "Nedjeljnoj" o gradonačelnicima-narodnjacima od kojih su neki ostali trajno opjevani u gradskoj memoriji, a od zaborava su ih u knjižnom izdanju "spasili" autori članaka u nedavno tiskanom prigodnom broju časopisa "Kulturna baštin"a te dr. Marijan Čipčić, kustos Muzeja grada i autor izložbe o splitskim načelnicima od 1882. do 1918. čiji je katalog dobio nagradu Hrvatskog muzejskog društva.

Trokatnica na Pazaru

Ovog puta predstavit ćemo dvojicu gradonačelnika iz tridesetih godina kad je Split bio glavna luka tadašnje Kraljevine Jugoslavije i napredovao velikim koracima. Inženjer Mihovil Kargotić i njegov nasljednik dr. Mirko Buić bili su, danas bismo rekli, tehnokrati. Bili su obrazovani na inozemnim sveučilištima, neupitno vjerni dinastiji Karađorđevića, ali i veoma zainteresirani za prosperitet Splita. Na temelju prvenstveno arhivske građe i onodobnih tiskovina, ali i referentne literature njihove biografije su u obliku znanstvenih radova rekonstruirali članovi splitskog Društva prijatelja kulturne baštine dr. Stanko Piplović i dr. Marijan Čipčić.

image
Dr. Mirko Buić
Muzej grada Splita

Naš prvi sugovornik dr. Stanko Piplović, arhitekt i veliki poznavatelj splitske periodike i arhivske dokumentacije u svom tekstu o gradonačelniku Kargotiću, koji će u cijelosti biti objavljen u sljedećem broju Kulturne baštine, navodi kako se nakon Prvog svjetskog rata u novoj Državi SHS, Kraljevini SHS i Kraljevini Jugoslaviji u Splitu izredalo deset gradonačelnika. Prvi je bio Ivo Tartaglia, a zadnji Josip Brkić.

– Kargotić, obiteljskim korijenom iz Visa, rodio se 1891. u Imotskom, gdje mu je otac Lujo bio bilježnik, potom prelaze u Split, gdje je Mihovil završio realku, a zatim studirao na visokim tehničkim školama u Beču, Brnu i Pragu. Kako bi izbjegao služenje u austrijskoj vojsci, za vrijeme rata prešao je u Švicarsku gdje je proveo četiri godine u Zürichu pohađajući tamo Visoku tehničku školu. Nastupom mira položio je u Parizu inženjerske ispite. Od tada je u stalnoj stručnoj i upravnoj službi u Splitu – navodi dr. Piplović, dodajući kako je Kargotić s inženjerima Lovrom Krstulovićem i Vjekoslavom Ivaniševićem vodio građevinsko poduzeće i po svoj prilici sudjelovao u izgradnji stambeno-poslovne trokatnice na sjevernoj strani splitskog Pazara.

Kargotić je upravljao Splitom do svibnja 1938. gotovo punih pet godina u vrlo složenim gospodarskim i političkim prilikama u svijetu, a u državi je bila na snazi diktatura koja je formalno ukinuta 1931. godine, ali i dalje je dozvoljeno djelovanje samo režimskoj nacionalnoj stranci.

Crkva Gospe od Zdravlja

– Kada je preuzeo dužnost Split je imao gotovo 40 tisuća stanovnika. Kako je Kargotić bio istaknuti građevinski stručnjak, član Inženjerske komore i društva inženjera, tim se pitanjima intenzivno bavio, posebno urbanizmom. Bio je član natječajnih odbora, primjerice 1935. za izgradnju pravoslavne crkve, a aktivno je sudjelovao u razrješavanju pitanja izgradnje banovinske zgrade na Strossmayerovoj obali oko čega se u javnosti vodila žestoka polemika. Za vrijeme njegova načelništva u Splitu je izgrađeno više važnih javnih zgrada, ali i niz privatnih, koje su danas dijelom arhitektonskog nasljeđa grada. Glavni investitor je bila država koja je 1933. sagradila zgradu zaraznog odjeljenja nove bolnice na Firulama, 1935. palaču Burze rada u Zrinsko-frankopanskoj ulici, 1938. zgradu Javnih i carinskih skladišta na gatu sv. Duje u luci i poštu na Pisturi, a u gradnji je bila banska palača na Zapadnoj obali...

image
Mihovil Kargotić
Muzej grada Splita

Kako bi ubrzao financiranje gradnji Kargotić je intenzivno putovao u Beograd i urgirao na raznim ministarstvima. U to vrijeme proširen je samostan dominikanaca na Pazaru, gradio se pravoslavni hram, podignuta je nova crkva Gospe od Zdravlja na Dobrome. Turizam se u gradu ubrzano razvijao i Turistički odbor pod Kargotićevim predsjedanjem odlučivao je o izgradnji novih javnih sanitarnih čvorova, postavi javnih satova, sađenju bilja u željezničkom usjeku, uređenju okolice kupališta, autobusnim stajalištima, tiskanju prospekata, kulturnim priredbama... Zanimljivo je da je 1938. godine postojala inicijativa da dio obale nosi njegovo ime, ali Kargotić je tu mogućnost otklonio – nabraja dr. Stanko Piplović, ukazujući kako se 18. svibnja 1938., desetak dana nakon fjere svetoga Duje, dogodio neočekivani obrat:

– Načelnik Mihovil Kargotić podnio je banu Primorske banovine Josipu Jablanoviću ostavku na položaj. Obrazložio mu je uzroke koji su ga ponukali na takvu odluku, ali oni nisu javno objavljeni. Kargotić je samo izjavio da mu je – dosta pet godina rada u Općini! S njim su se solidarizirali i vijećnici Općinskog poglavarstva i dali ostavke, svi osim Petra Lugera. Naravno, razlozi su morali biti ozbiljni, ali uzbuđeni građani i mediji nisu nikad saznali o čemu je bila riječ. Podaci o Kargotićevu djelovanju nakon ostavke na mjesto načelnika su oskudni, nalazimo ga kao člana ocjenjivačkog suda u natječaju za sudsku palaču 1939. godine. Preživio je Drugi svjetski rat. Preminuo je u Splitu 7. travnja 1987. godine, te pokopan na viškom groblju Prirovo.

Krstio ga don Frane Bulić

Za razliku od Kargotića, njegov nasljednik dr. Mirko Buić, čiju je biografiju istražio i objavio u Časopisu za suvremenu povijest dr. Marijan Čipčić, bio je donedavno gotovo nepoznat splitskoj javnosti, osim po nostalgičnim uspomenama njegove kćeri Jagode Buić, proslavljene hrvatske umjetnice.

Buić je imao "jaču" političku karijeru od Kargotića; osim službe splitskog poteštata bio je i ministar u Vladi Kraljevine Jugoslavije, te ban Primorske banovine, tajnik Trgovačko-obrtničke komore, a ostavio je i važan trag u sokolaškom društvu kojim je upravljao između dva svjetska rata.

Rođen je 1894. godine, otac mu je bio dr. Juraj Buić, liječnik i aktivni politički djelatnik tijekom narodnih previranja s početka 20. stoljeća, a majka Jozica, kći prvog splitskog narodnjačkog načelnika dr. Duje Rendića-Miočevića. Krstio ga je don Frane Bulić u splitskoj katedrali, a očev kum na vjenčanju bio je istaknuti dalmatinski preporodni političar Juraj Biankini. Nakon završene osnovne i srednje škole Buić je studirao pravo u Beču, Pragu i Zagrebu, gdje je stekao doktorat iz pravnih znanosti. Oženio se Vjekoslavom Plazibat i dobili su, koliko je poznato, troje djece: Đorđa, Miroslava i Jagodu.

– Po završetku sudsko-advokatske i trgovačke prakse Buić se zaposlio u Trgovačko-obrtničkoj komori u Splitu, u kojoj je obnašao dužnost tajnika od 1924. godine nakon umirovljenja dr. Gaje Bulata (mlađeg). Posebno se bavio razvojem industrije u Splitu i njegovoj okolici te pitanjima prometa i međunarodne trgovine, a za vrijeme njegove službe izgrađena je zgrada Komore na Trumbićevoj obali.

Buić se bavio i publicističkim radom te je napisao niz stručnih članaka i studija iz gospodarstva. Bio jedan od glavnih dioničara društva "Ruda dioničko društvo Split", osnovanog u lipnju 1920. godine. Buić je tijekom života bio posebno vezan uz sokolsko društvo, rad u njemu je započeo prije Prvoga svjetskog rata, a to sportsko društvo, čije se djelovanje proširilo u slavenskim zemljama Austro-Ugarske, u Splitu je osnovano 26. siječnja 1893. pod nazivom "Hrvatski sokol", a 1908. dobili su prostorije u novosagrađenom Hrvatskom domu. Nakon rata nastavio je aktivnost u "Jugoslavenskom sokolskom savezu", u kojem je bio dugogodišnji član uprave. Od 13. do 29. lipnja 1931. održan je u Splitu najveći međunarodni sokolski slet na Jadranu, kojem je Buić bio idejni začetnik i predsjednik organizacijskog odbora. Ostao je na čelu splitskoga Sokola sve do konačnoga prestanka djelovanja te organizacije 1941. godine - iznosi Marijan Čipčić, dodajući kako je u mladim danima bio aktivan u jugoslavenskoj nacionalističkoj omladini, nalazimo ga i među članovima Orjune, no nema tragova njegova aktivnijega djelovanja u toj ekstremnoj nacionalističkoj organizaciji.

Turizam, hoteli, plaže...

– Premda u političkom smislu nije bio aktivan u stranačkom životu međuratnoga Splita, Buić je pripadao krugu unitarno jugoslavenski orijentiranih splitskih intelektualaca bliskih rojalističkim krugovima obitelji Karađorđević, poput dr. Ive Tartaglie, dr. Jakše Račića i drugih – navodi dr. Čipčić.

Nakon ostavke splitskog načelnika Kargotića 1938. godine, za njegova nasljednika imenovan je dr. Buić, a u nastupnom govoru istaknuo je da će uložiti sva nastojanja da bi se komunalna politika u budućnosti vodila racionalno i zakonito, a jedna od prvih tema kojom se bavio bio je turizam. Posebno je naglasio važnost izgradnje novih hotelskih kapaciteta, uređenje plaža, parkova, ali i privatnih vrtova i dvorišta. Najavio je početak izgradnje botaničkoga vrta na Mejama, zauzeo se za stavljanje u funkciju javnih skladišta na gatu sv. Duje u splitskoj luci.

– Splitska Općina s Buićem na čelu početkom kolovoza 1938. inicirala je gradnju zgrada namijenjenih radnicima. U nizu problema koji nisu mogli čekati, Buić je u prvi plan stavio rješavanje socijalnih pitanja, a među njima je na prvome mjestu bila gradnja jeftinih radničkih stanova. U to vrijeme na proputovanju Splitom bio je ministar socijalne politike i narodnog zdravlja Dragiša Cvetković i na Buićevu inicijativu obećao je poduprijeti gradnju radničkih stanova s početnim iznosom od dva milijuna dinara, a potom i daljnju pomoć. S tim je iznosima Općina trebala podizati stanove koji bi uz buduću amortizaciju od 25 godina u obliku plaćanja najamnine prelazili u vlasništvo radnika. Općina je planirala graditi stanove po uzoru na one podignute u većim industrijskim centrima srednje Europe – pojašnjava Čipčić.

Pošumljavanje i cestogradnja

Pri rekonstrukciji vlade Milana Stojadinovića Buić je već 25. kolovoza 1938. imenovan ministrom tjelesnoga odgoja, što je označilo kraj njegova načelnikovanja Splitom kojeg je privremeno nastavio voditi potpredsjednik Ivan Zlatko Vrdoljak.

– Ministarsku dužnost Buić je obnašao još kraće nego onu splitskoga gradonačelnika jer je 20. rujna 1938. imenovan banom Primorske banovine. Na toj poziciji bavio se pretežito infrastrukturom, pošumljavanjem krša, poticanjem veterinarske djelatnosti, nabavom školskog namještaja za tri nove gimnazije u Splitu i Kninu, subvencijom splitskoga kazališta te pomoći u gradnji Gradske biblioteke u Splitu. Banska uprava na čelu s Buićem zauzimala se za gradnju novih i rekonstrukciju postojećih banovinskih cesta, pa su tako osigurana znatna sredstva za rekonstrukciju ceste Split - Omiš. U nekoliko navrata doznačena su sredstva za gradnju lokalnih putova na Hvaru, a uložena su znatna sredstva u gradnju novih seoskih cesta u trogirskoj Zagori. Buić se zauzeo za isušivanje Sinjskoga polja - navodi Čipčić.

Energičan start Mirka Buića na čelu Primorske banovine uskoro je došao kraju zbog ustrojstvene reforme Kraljevine Jugoslavije; sporazumom "Cvetković – Maček" od 26. kolovoza 1939. uspostavljena je Banovina Hrvatska na čelu s banom Ivanom Šubašićem.

– Nekoliko dana nakon raspada Kraljevine Jugoslavije i uspostave kvislinške NDH, Buić je uhićen zajedno s bivšim banovima Ivom Tartagliom i Josipom Jablanovićem te nizom istaknutih Splićana koji su bili na rukovodećim dužnosti za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Uskoro je ipak pušten iz zatvora – navodi dr. Čipčić.

Utemeljenje 'Građanskog bloka'

Publicist Sibe Kvesić, citirajući glasilo "Naš izvještaj" navodi da je krajem kolovoza 1941. Buić s pravoslavnim svećenikom u Splitu Sergijem Urukalom posjetio fašističkoga prefekta Zerbina kako bi pokušao zaštititi srpsko stanovništvo na području NDH. Drago Gizdić navodi kako je zbog pregovora s fašistima Buić u to vrijeme u komunističkom pokretu otpora smatran suradnikom okupatora. Buić je bio jedan od osnivača organizacije "Građanski blok" utemeljene u Splitu krajem studenoga 1942., a u tu organizaciju ušli su neki bivši pripadnici HSS-a, bivši pristaše Jugoslavenske nacionalne stranke te bivši pripadnici Orjune, poput Nike Bartulovića, uglavnom osobe koje su prije rata bile unitarne jugoslavenske orijentacije. No početkom rujna 1943. formirano je savjetodavno tijelo pri NOO-u Split od bivših članova građanskih stranaka, a u njega su, uz ostale, ušli bivši banovi Primorske banovine Buić i Jablanović. Drago Gizdić piše da je to tijelo osnovano da bi se preduhitrila ideja bivših suradnika okupatora o uspostavi određenoga političkog tijela koje bi se suprotstavilo NOO-u, te ističe da je taj odbor radio na okupljanju oko Narodnooslobodilačkoga pokreta onih koji se nisu "odviše kompromitirali u suradnji s okupatorom".

– Nakon kapitulacije Italije Savjetodavni odbor NOO-a u Splitu se rasformirao, a dio njegovih članova povukao se s partizanima prije ulaska njemačke vojske u Split. Tako je i Buić prešao na oslobođeni teritorij na Visu – piše dr. Čipčić, citirajući dostupne mu izvore.

Preminuo u Rimu

Buićeva kći Jagoda u jednom je intervjuu Nacionalu navela kako je njezin brat Đorđe Buić zbog dobrog poznavanja engleskog jezika postao osobni prevodilac Randolpha Churchilla, sina britanskoga premijera Winstona Churchilla. No mlađi Buić je poginuo, a njegov otac Mirko se od tog gubitka nikad nije oporavio.

image
Jagoda Buić: Imala sam bajkovito djetinjstvo... Moj pape je u fraku otvarao balove
Božidar Vukičević/Cropix

– U smiraj rata Mirko Buić je otišao u Rim, gdje je živio do smrti. Prema navodima njegove kćeri Jagode ondje se bavio proučavanjem starih rukopisa u Vatikanskoj biblioteci. Buić je umro 1967. u Rimu, a njegovi posmrtni ostaci preneseni su u Split, te u Stari Grad gdje je sahranjen - završava Čipčić.

Imali smo guvernante, plesalo se, igralo tenis...

 

*Moj pape dr. Mirko Buić, splitski gradonačelnik, ministar i posljednji ban Primorske banovine, u fraku je otvarao balove, a mama Vjeka bila je prelijepa. Sjećam se crne ratne krstarice s tijelom kralja Aleksandra koju je dočekao moj otac na splitskoj rivi, a ja sam virila ispod spuštenih roleta.

*Moja rodna kuća bila je neka vrsta umjetničke galerije. S kućom je 1943. uništena i naša kolekcija prekrasnih slika i crteža najpoznatijih hrvatskih umjetnika – Babića, Becića, Joba, Tartalje, Vidovića, Kraljevića, Plančića, Meštrovića – koji su uglavnom bili generacijski prijatelji mog oca.

*Imala sam bajkovito djetinjstvo. Moji su roditelji živjeli životom kakvim se živjelo dvadesetih i tridesetih godina. Zabavljali su se, odlazili na plesove, igrali tenis. Imala sam starijeg brata Đorđa koga je mama zvala Gutenberg jer je stalno čitao, a i sjajno svirao klavir. Mene je zvala Hamlet, jer se između mnogih ideja nisam mogla odlučiti ni za jednu. Od guvernante Mici naučila sam njemački jezik kao da mi je maternji, jer sam s njom provodila više vremena nego s mamom, a onda je došla Francuskinja Đina od koje sam trebala naučiti francuski.

Njihove biografije su u obliku znanstvenih radova rekonstruirali članovi splitskog Društva prijatelja kulturne baštine dr. Stanko Piplović i dr. Marijan Čipčić

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
20. lipanj 2021 00:45