StoryEditor
SplitS ONE STRANE MARJANA

Arhitekt iz ‘Parkova i nasada‘ dao ruke u uređenju parka ‘Za sva vrimena‘: Ovi đardin će bit najlipši - kad Hajduk bude prvak!

31. listopada 2020. - 12:48
Božidar Vukičević/Cropix

Znate valjda već svi da je pri kraju uređenje tematskoga parka "Za sva vrimena", koji ispod zapadne poljudske tribine podižu navijači pod vodstvom "Našega Hajduka". Ali da bi park bija park, onda mora imat i neko zelenilo, ka kvadar za monumentalna slova imena kluba i nasute pjacete isprid.

A sad, kako je cili ovaj monument nešto jedinstveno, neviđeno i stvarno čudo lipo dizajniran, i taj park će bit nešto čega nema. Nigdi na svitu. Ili sadimo ili ne sadimo, reka bi projektant zelenoga vijenca oko hajdučkoga spomenika Igor Belamarić (37), krajobrazni arhitekt iz splitskih "Parkova i nasada", bečki student.

Mali 'uličari'

Malo je reć samo krajobrazac, Igor je – ako idete doli pod Poljud, vidit ćete ga – jedna osoba totalno infišana u biljke, i to one naše, koje mi obično smatramo korovon i taremo ih bagerima, asfalton, herbicidima i motikama.

On će van reć kako je među tin malin "uličarima" koji cvitaju po splitskin predgrađima nevjerojatan broj zaštićenih i endemskih vrsta, pokazat će van svaku prston, izdeklamirat njezino latinsko, pa službeno hrvatsko i dva-tri narodna naziva. Plus ćete o svakoj čut priču.

Znači, čuvajte se. Igoru ne prilazite ako nemate baren tri ure vrimena.

Ali bome se isplati, takve štorije ritko se čuju, a na koncu više ćete poštivat male čupavce koji se turaju kroz rupe u zidu, držu se zapišanih kantuna i niču baš tamo di vi ne biste volili, jer ste tu zamislili neku "belu lalu".

Zato Igor u svome svitu skromnih biljaka – odmetnika vidi baš jedan naš svit – hajdučki. Uvik kontraše. Bit će u Hajdukovome đardinu i raskoši, samo triba pričekat proliće. I bit strpljiv s onima šta uporno noću gule ono šta Belamarić ujutro posadi. Našli smo ga na onin velikin slovima di je poslaga zeleni projekt, par priručnika, kopačicu i bidun.

– Kad sam preuzeo projekt, zatekao sam veliki broj biljaka, većinom samoniklih, čak me i začudila raznovrsnost, prepoznao sam oko osamdesetak, a kad park bude završen, bit će jedno sto i sedamdeset vrsta i više od stotinu rodova. Uglavnom autohtonih dalmatinskih biljaka... Kako sam se našao ovdje? Nakon natječaja za projekt parka, pozvali su nas iz "Našeg Hajduka" da pripomognemo u uređenju zelenog pojasa oko ovoga svojevrsnog trga.

Respektirali su moje ideje i iznad očekivanja, mislio sam da im neće previše biti do biljnih vrsta, ali išlo je dotle da su ova slova smanjena kako bi se sačuvali čempresi i oleandri. Tomislav Mikulić iz udruge pregovarao je s građevinarima, a projektant Dinko Peračić je prilagodio projekt, tako da će zelenila biti oko pet stotina kvadrata – uvodi nas Belamarić u zeleni projekt na kojemu radi već dvi godine, a za veće zahvate pridruže mu se kolege iz "Parkova i nasada".

Troskot u 'parteru'

U "parteru" je naša većinom troskot, gotovo neuništivi korov, smrtnog neprijatelja dalmatinskoga težaka i svakoga vrtoljupca. Guljenje troskota Sizifov je posal, pari ti se da ga svaki put izraste troduplo, ali ima načina kako mu doć glave; opkoliš ga drugin biljčicama koje ga drže na kratkome lancu.

– Nije mi se činilo na ovoj točki blizu glavnog ulaza u Hajdukove prostorije – koji je arhitekt Boris Magaš smjestio na genijalnom mjestu s pogledom na Marjan, Kozjak i more kroz kampanel samostana svetoga Ante, a tu je i Hrastin spomenik Bajdi Vukasu – znači ne bi tu baš lega neki engleski travnjak s cijevima i navodnjavanjem, kojemu stalno triba doping i umivanje.

Zamislio sam park s biljkama našega podneblja kojima je potreban samo mali poguranac dok krenu, a potom su samostalne, opstaju bez problema u našoj klimi, koja zna biti okrutna, ali ne i nemoguća. Najlipši je vrtal u kojem uvik nešto cvita, sad je skoro jedanajsti misec, a priko dvadeset biljaka je ovde u cvatu.

image
Naš novinar pripomaže Belamariću u sadnji
Božidar Vukičević/Cropix

. Nisu to pitari naših baka s velikin cvitnin glavama, ali sve su vridne na svoj način. Nama posebno; jeste li znali da Dalmacija ima po popisu oko tri iljade i dvista biljnih vrsta, koliko i cila Njemačka! To je rudnik zlata. A ovo ovde je zamišljeno ka jedan azil zanemarenih i zabranjenih biljaka. Ima sličnosti s našom hajdučkom pričom, je l' tako – kaže "zeleni" arhitekt Belamarić.

Torcidina dimnjača

A vidin da je već nestrpljiv, jedva čeka da završimo protokolarne govorancije, pa da nas uvede u svoj malešni dalmatinski raj...

– E ajmo mi malo obać, pa će vama bit jasnije. Najprije ove više. Zatekli smo čemprese i oleandre, koji signaliziraju ono šta je Poljud nekoć bio, močvara. Dodali smo čempresadu, onda mendule radi biloga cvita u rano proliće, jedan red šipaka ka simbola plodnosti i alepski bor od kojega ću napravit jedan makro-bonsai kako ne bi pokrio pogled na Kozjak. Stavili smo dosta borovica koje su bile upečatljivi element u doba gradnje javnih objekata sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća. Ovo šta si skoro ugazija je fumaria, po našu dimnjača, a to podsjeća na Torcidin zanat...

Zatekao sam jedno šezdeset komada dvornika, ostavija sam ga da zadrži minimum vlage liti, a onda ga reducirao. Našao sam i kokotić, markantnu splitsku biljčicu pa sam ga pustio da ocvate i baci sjemenke. Ovo je starkalj ili štrkalj, njime su matere plašile dicu, a ovi njegovi mali dlakavi kukumari stvarno jesu otrovni; authotona je biljka koja voli nitrat, pa se naseli tamo di se ljudima drago popišat, u neke kantune, a u gradu i oko kontejnera.

Na crvenoj je listi zaštićenih vrsta. Prolazimo sad kroz lavandu, ružmarin, a onde je i jagoda, nju san stavija iz zafrkancije da dici bude drago. Donit ću i jednu biljku duvana. Ovde ne mogu rast orhideje, ali donija san mnoge vrste sa Stinica i Žnjana, ljudi ih nemilosrdno satiru, a ne znaju da među njima ima i zaštićenih vrsta. Kazne su i četrdeset iljada kuna, skoro ka da si ubija vuka – govori Igor, a mi već gazamo sa strajon po biljnome blagu koje bi našemu čoviku sve izgledalo ka neki – korov. Ali baš obratno.

– Ovo je dvoredac, sigurno znaš da je odličan za na salatu. E njega mi bere jedan tip od sigurno 65 godina, dođe biciklon i kaže da nigdi nema boljega. Ovo tamo je sijerković ili sirak, latinski Sorghum halepense, odatle prezime dubrovačkin Sorkočevićima, Sorgo. Onda ide malo lavande, smilja, šantolina, hibiskus, mirta. E ova je važna. To je zelenika, rodica od masline, šta bi reka Mišo Kovač "o kojoj ne čujen da se priča", a na Marjanu ima primjeraka i po pedeset godina starih.

Ono je, pripoznat ćeš, lovor, pa jedna glicinija iz didaktičkih razloga, da se vidi kako izgleda porodica leptirnjača. Pazi na trputac, strašno ljekovitu biljku, u nas također zanemarenu: a mislin se ako je Albrecht Dürer tako nježnu stavlja na svoje bakroreze, šta je ne bi stavili ovde. Ono je pelin, a ovo par artičoka. Evo ti ošjak, po njemu se zove vrh Dinare i otok kraj Vele Luke. Posadija san slak s Kornata i Visa, pa i dupčac i uz kokotića i starkalja je to kvartet zaštićenih. E ova je zanimljiva – konopljika, voli prvi red do mora skupa s tamarisima. Zovu je i "fratarski papar!" jer njezine bobice slične paprovima smiruju "mušku napetost", ako me razumiš.

Meksiko, Brazil...

Svratit ćemo do šilja koji u nas raste iz krovova garaža, a u Engleskoj ga čuvaju na dvi lokacije od kojih je jedna pod zaštiton UNESCO-a, isto je na listi zaštite. Koromač je pojam Dalmacije i moralo je bit mista za njega ka i za perunike, kapare i veprine od kojih su se radile živice – navija se Igor, a ja molin Boga i svetoga Jeru da ne zaboravin cili ovi zeleni svit koji mi se prvi put otkriva punin imenon i izgledon. Ka da pokušavaš zapamtit poimence sve ljude koji izlaze s Poljuda poslin utakmice. I svaku koju nan je pokaza imenova je i na latinskome. Ma di mu ovo sve stane u glavu...

– E, a petnajst godina ja to učin i nikad neću sve naučit. Nego, di smo stali? Limun, pistacija, smokva, pa juka jer moraš imat i malo Meksika u dalmatinskoj pismi. Onda cesalpinija po kojoj je Brazil dobija ime, jer kad su do Južne Amerike dojedrili Portugalci, vidili su obale obojane rđavo-smeđe-crvenkaste. Nazvali su to stablo pau brasilia. Jesan li već spomenija lempiriku, piriku, hudoljetnicu, ušac, krvaru i zob? Pa onda kriku, divizmu, grbicu, kozlinac, bradavku, tušt, divlji luk – jedva čekan da malo naraste pa da vidin koji je, jer ima u nas skoro trideset vrsta – i dalje katanac, pješčaricu, kilavicu, prosinac, mak, ovsik, dvozub, kostriš, rusomaču, dvoredac, pušinu... Vataš li?

Izgubija san se odma iza pušine...

– Ove tamo su ti sigurno poznate: djetelina, piskavica, oštica, ječam, muhar, čapljan, ružmarin, sljez, vernižon, žednjak, buhač, vazdaživ, evo ova je aloja u tvoju čast, pa brist, smilje... Ono je loboda, nju je bra ribar Palunko iz Brlićkine bajke, pa bi je on i žena večerali s malo ribe. I naravno, mali gazda vrta – stolisnik ili hajdučka trava!

Spektakl na proliće

Ovoliko verdure nema ni u Amazoni šta si ti ovde naša, ubacija i meni nabrojija!

– Ne boj se imena, jer Bog je Adamu da u zadatak da svim biljkama i životinjama dade imena, i to prije nego ga je istira iz Raja! Ovo šta se rađa ovde vidin ka jednu zelenu umjetnost ulice. To su biljke uličarke za koje će malo ko reć da su lipe jer je nekako oku najdraže gledat egzote koje dolaze iz ciloga svita... Tija bi u ovome đardinu pokazat nešto potpuno naše. Jedan od uzora je Piet Oudolf, slavni nizozemski dizajner vrtova, čiji je koncept da nema dugih linija s monokulturama, nego radi "oblačiće!", simfoniju u očima s različitim vrstama i kompozicijama.

Njegovi vrtovi ostavljaju dojam sređene divljine. Ovde to ne mogu totalno ostvarit, ali bit će puno drugačije od onoga na što smo navikli. I edukativno, skauti su već stavili ovaj vrt na kartu "Grada po mjeri djece". Želio bih ovdje predstaviti naše biljke, presađene iz splitske okolice ili odnekud iz Dalmacije, a nije smisao sve kupovati po butigama, jer je devedeset posto sadnica iz Italije ili Nizozemske, to je ka da si doveja Ronalda u ovi kontrolirani kaos. Ne bi se snaša i ne bi pasa. Ovako, neće mi bit krivo ako neki momak malo popije na "Gusara!" pa curi odnese kitu cvića koju će ovde ubrat – objašnjava Belamarić.

Prije rastanka posadili smo još nešto simenja splitskih biljaka koje je Belamarić donija sa Stinica, Žnjana i Dračevca, četvrti koje su, tvrdi, zadnje oaze autohtonog raslinja u gradu.

– Sad je jesen i ne izgleda ti baš reprezentativno, mada san se trudija rasporedit biljke tako da uvik nešto cvita i zeleni. Ali na proliće će bit spektakl! Za ove stvari triba strpljenja. Ovi je đardin ka ono kad ti kuha baka ili kad ti kuha fast food. A ja volin bit baka. I siguran san kad će bit najlipši – kad Hajduk bude prvak!

image
Božidar Vukičević/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

22. siječanj 2021 11:39