Sa subotnjeg prosvjeda na Tijarici nedaleko od Trilja oko 200 okupljenih iz toga i susjednih naselja upućena je poruka o odlučnom protivljenju planiranoj izgradnji vjetroelektrane Bradarića kosa čijih bi se 12 vjetroagregata postavilo na području Tijarice i Aržana. Dio prosvjednika ne živi u navedenim selima, razmili su se po Hrvatskoj ili inozemstvu. Tu dođu vikendom ili ljeti.
I onda dolazimo do jednog paradoksa koji se dogodio u Tijarici - svi bi struju, ali svi ti prosvjednici ne bi vjetroelektrane koje će proizvoditi - struju?! Struju kojim pune mobitele, pale perilice, griju se i hlade, sebi i gostima omogućuju pristojan život.
Ukratko - vjetroelektrane možda i mogu, ali ne u njihovu kraju.
Sam skup održan je u prenapučenoj dvorani stare tijaričke škole, a ne vani kako se predlagalo, jer su organizatori u tom prostoru instalirali razglasni uređaj. Kojemu za rad također treba - struja. Iako je dan bio vedar i osunčan u samoj dvorani morala se upaliti rasvjeta. Koja opet radi na, pogađate, struju.
A skup se održavao da bi se prosvjedovalo protiv objekata koji bi proizvodili struju!
Glavni govornik na skupu bio je dr. sc. Mirko Ruščić, redoviti profesor Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Splitu, poznati biolog botaničar. U svojem izlaganju prof. Ruščić je naglasio da je istražujući širi prostor tijaričkog kraja utvrdio veliko bogatstvo bioraznolikosti koja se ogleda u preko tisuću biljnih vrsta od kojih oko 10 posto spada u zaštićene jer su ugrožene ili endemične. U nastavku je prof. Ruščić iznio netočan podatak da će vjetroagregati VE Bradarića kosa biti visoki 250 metara. Gornja točka koju će doticati elise dok se budu okretale bit će na visini od tla oko 180 metara. Za razliku od 70 metara ne može se reći da je neznačajna.
Ističući kako razumijemo zabrinutost profesora i najvećeg dijela okupljenih građana mogućom i ograničenom devastacijom prostora, upitali smo dr. Ruščića kako osigurati struju koju svi koristimo? Konstatirali smo da se bez struje se može, dodajući da nema te "elektro tvornice" koja ne zagađuje, bilo da se radi o termo-elektranama na različite energente, hidroelektranama koje devastiraju rijeke i njihove tokove i stvaraju se umjetna jezera na desecima tisuća kvadratnih kilometara. A tek nuklearke...
Ruščić se na kraju složio, navodeći da bi ipak, možda, trebalo na nekom području napraviti vjetropark, ali negdje gdje se ne ugrožava biljni i životinjski svijet. No, gdje se god odlučili na tu vrstu proizvodnju ‘elektrike‘ uvijek će netko reći - ne može blizu mene, stavite to bliže susjedima. Ali ako se takve strateške stvari puste na biranje, onda se nikad ništa ne bi izgradilo. Ovo pitanje treba pustiti struci.
Naše pitanje profesoru nije se svidjelo jednom od "prisluškivača" koji nas je pokušavao "podučiti" što bismo i kako trebali pitati, pa samim tim i pisati. Bio je toliko nametljiv da smo ga morali zamoliti da nas ne ometa u radu ili ćemo u protivnom pozvati u pomoć nazočne policijske službenike.
Od kada postoji ljudska civilizacija nema niti jednog koraka u njenom napretku i izgradnji koji nisu nečim plaćeni. Cijena je ponekad bila veća, a ponekad manja, ali ništa nije stiglo samo od sebe. Uvijek se nešto trebalo dati da bi se nešto dobilo. Možemo li danas zamisliti življenje ljudi bez vatre, u prirodnim zaklonima od atmosferlija u kojima su korisnici pećina bili privilegirani sloj? Nemali je bio broj starijih osoba i među okupljenima na Tijarici prošle subote koji su rođeni u vrijeme kada u njihovim selima i kućama nije bilo električne energije.
- I ja sam rođen u kući i bez struje pa što mi fali – upitao je na skupu jedan od takvih i dodao: Da nema struje, bilo bi nas više.
No, šalu na stranu, danas se bez struje ne može. A pokazalo se da je to najčišća energija.
Što se tiče struje iz obnovljivih izvora, poput solarnih i vjetroelektrana, ona će se sigurno u ovo naše vrijeme i još više u budućnosti proizvoditi sve većim intenzitetom. Za takvu proizvodnju morat će se graditi novi solarni i vjetroparkovi. Pri toj gradnji bit ćemo prisiljeni ustupiti dio svojega dosadašnjeg komoditeta.
To je, jednostavno, cijena koju ćemo biti prisiljeni platiti. Ili ćemo se vratiti u ledeno doba. Koje nam prijeti ako nastavimo u nesmanjenom obujmu proizvoditi stakleničke plinove. Kada bi se energija koju bi, koristeći kao pogonsko "gorivo" vjetar, proizvela samo jedna vjetroturbina na Bradarića kosi proizvodila korištenjem fosilnih energenata u atmosferu bi se godišnje ispustilo 147 milijuna kilograma CO2. Tko to ne razumije ili ne želi zelenu energetsku tranziciju neka se buni, prosvjeduje, bori za svoje stavove. I neka se odrekne struje.
Ne samo na riječima nego i na djelu. Kladili bi se da takvih nema ili bi se u najboljem slučaju mogli pronaći u obujmu kakav čini kapljica vode u oceanu. Zato i ovakve prosvjede treba promatrati i kroz druge prizme...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....