U dalmatinskom kraju s najvećom pršutanom nestale svinje?!: ‘Po pancetu i pečenicu danas se ide u centre, tuga i žalost‘

Kad bi prije 20-ak godina prošli selima Vrgorske krajine krajem studenog i tijekom prosinca, gotovo ispred svake kuće mogli ste vidjeti svinjokolju. Skupili bi se rođaci, prijatelji, hladna jutra i slane pobjeđivali su se dobrom rakijom, a nakon što bi posao priveli kraju, zapjevalo bi se i ispekle gradele…

Stariji i mlađi živjeli su za taj stari običaj koji se prenosio s generacije na generaciju. Broj uzgojenih domaćih svinja posljednjih je godina, međutim, počeo rapidno padati, pa postoje sela u Zabiokovlju u kojima već godinama nitko ne drži svinju, kravu, kozu, ovcu… što je nekad bilo nezamislivo.

Stanovnici vrgorskih sela uz polja uglavnom su se okrenuli poljoprivredi, a oni u brdsko-planinskim selima su ostali bez stanovništva jer su se mladi iselili u potrazi za boljim životom. Tako su domaćinstva u tim krajevima  ostala na starijim i nemoćnim osobama kojima glavna briga ostaje odlazak liječniku, a ne hranjenje svinja tijekom cijele godine. Međutim, tu treba dodati još jednu važnu stvar, a to je da je jedan dio ljudi počeo uzimati svinjske polovice, pečenice, pancete… po raznim trgovačkim centrima i mesnicama.

 

Božidar Vukičević/Cropix

O svemu tomu govori i veterinar Ivo Ajduković koji od 1992. godine živi u Vrgorcu i poznaje svako selo i kuću.  

- U periodu  90-ih, pa možda do 2004. godine  mi smo imali od 1300 do 1500 pregleda na trihinelu, a onda to sve pomalo počinje padati, 2015. godine smo došli negdje na oko 250 komada, prošle godine brojka se vrtjela oko 50. A znate koliko imam do danas pregleda? Samo 34 komada! Može biti još do kraja svinjokolje pet pregleda i to vam je to. Jer ja znam svaku kuću koja drži svinje na području Vrgorske krajine. Znači, u 28 mjesnih odbora i  s nešto više od 5500 stanovnika prema popisu stanovništva imate te brojke. Pa u Podprologu i Dusini već pet godina nitko ne uzgaja svinje - otkriva nam Ajduković i nastavlja:  

- Moram vam reći i stanje ostalog stočnog fonda, postoje još dvije krave, 100 koza i 15-ak ovaca. To vam je cijelo blago Vrgorske krajine, kraja koji je imao dvije farme koza u kojima je bilo smješteno nekoliko tisuća grla. Pored toga gotovo svaka kuća je imala kravu, paslo je tu  tisuću ovaca. Znate što ću napraviti vjerojatno sljedeće godine? Staviti ključ u bravu. Jer ovo više nema smisla ni isplativosti - zaključio je čovjek koji više od tri deseteljeća brine o stočnom blagu vrgorskog kraja.  

Apsurd je da je Vrgorac, grad Dalmatinskog pršuta i  mjesto s najvećem pršutanom u ovom dijelu Europe, a mi smo danima morali tražiti ljude koji drže do nekih starih vremena i običaja vezanih uz svinjokolju. I pronašli smo ih u Stiljima, selu između brdsko-planiskih masiva Matokita i Kruševice, zanimljivo je to što se radi o mladim ljudima koji cijele godine drže svinje.  

Snimio: Mate Primorac

- Ja sam kupio u veljači svinje, supruga im je svaki dan kuhala: blitvu, kupus, tikve…Osim  toga uzeo sam još jedno june i ovce. Sve se hranilo domaćom hranom, a znate kakvo je to meso. Za prste polizati - priča nam Jure Šimunović, dok mu susjed i prijatelj Joze Tolj Pajo pomaže.   

- Nisam vam ja po struci mesar, ali život me naučio. Znam sve, možda bolje nego neki školovani kadar za to - veli nam Tolj.  

- Prije je  svaka kuća u Stiljima držala svinje, danas je ostalo nas četvero. Moji su vam pojeli nekoliko stotina kilogram žirova, ja vam inače držim krmaču i prodajem svinje iz domaćeg uzgoja. Nedavno je jedan čovjek u mene kupio svinju, kaže da je to likarija, cijela kuća miriše od tog mesa. Ma koji trgovački centri...pustite to. Što jedu te uvozne svinje, kad su okusili blitvu, žir, kupus…? Ako želite sebi i svojoj djeci dobro, kupujte sve domaće. Dok budem mogao fizički izdržati, držat ću svinje. Znam s čime ih hranim i što jedem - zaključio je ovaj vrijedni čovjek u ranim 40-ima.