Zabranjeno je povećavati agresivnost životinja selekcijom ili drugim metodama. Zatim huškati životinju na druge životinje ili dresirati ih da budu agresivnije. Također, zabranjeno je obučavati životinje za borbu, organizirati borbe životinja, osim tradicionalnih natjecanja bikova.
Propisano je to člankom zakona o zaštiti životinja gdje država, unatoč negiranjima iz raznih udruga prijatelja životinja, zasad blagonaklono gleda na borbe bikova u Dalmatinskoj zagori. Organizatori se pozivaju na tradiciju, ali ni najstariji Dalmatinci se ne sjećaju da su masovne ‘koride‘ ikad bile dio tradicije. Znao bi se bik s bikom potući na livadi, ali i Prijatelji životinja tvrde da nikad nije bilo - masovnih tradicijskih bikijada.
Prijatelji životinja ne odustaju i traže hitnu zabranu borbi bikova. No, zakon je i dalje na strani organizatora bikijada pa je tako prva jesenska nedjelja ove godine bila rezervirana za bikijadu u Šestanovcu. Bili smo tamo.
Na Bizonovoj areni lijepo vrijeme je izmamilo brat bratu nekoliko tisuća posjetitelja iz svih krajeva Lijepe naše i susjedne Bosne i Hercegovine. Za taj dio Zagore iza Omiške Dinare kao i cijelu Imotsku krajinu kaže se, da su kolijevka borbe bikova, korida, derneka i ostalih sličnih seoskih svečanosti.
Stoga već zarana tražilo se što bolje vidno mjesto s kojeg se, osim unosa dodatnih količina vitamina D, mogao imati neometan pregled na koridu oko koje se nekoliko sati prije početka atraktivnih borbi načičkala brojna svjetina fanatičnih zaljubljenika u ovaj vid zabave kako bi nazočili rečenom megdanu gdje se i onima okorjelim protivnicima ovakvih borbi, na trenutak podigne adrenalin...
Cijelog dana tresla se zemlja nedaleko od gospodarske zone u Šestanovcu. Ne toliko od teške građevinske mehanizacije, koliko do tone teških rogatih grdosija pod čijom se težinom i zemlja uvijala. Već oko podneva u koridu su ušetali prvi teškaši, dok su tijekom dana kroz metalnom ogradom okruženu arenu, prošlo njih trideset šest podijeljenih u osamnaest atraktivnih borbi ili u mišićima preračunato cca. dvadesetak tona živog mesa. Nije šala, pod tim pizom mogla bi se i zemlja propuntat. A opet …, što bi naš narod rekao, ‘ko koga.
Zanose se, rebre, praše i sve to uz burno navijanje ovakvih svečanosti gladne publike. Ipak svaki taj nasrtaj i ubod više od bikova, bole njihove vlasnike. Oni su ti koji će trpiti sramotu što se njihov miljenik povukao pred nekoliko stotina kilograma sazdanom grdosijom. A tog njihovog ljubimca živo zaboli papak tko će se sramiti jer je njemu muka od samoga sebe, pa stjeran od pobjednika naglavčke bježi tražeći spas van koride.
Oni bolji poznavatelji psihološkog profila rogovim obdarenih životinja kazati će kao se radi o izrazito pamtivljim beštijama koji će prvom prilikom vratiti dug za sramotu koju su pretrpili i on i njegov vlasnik.
Toga je bilo i tijekom dana. Bježalo se i sramilo, gubilo i slavilo. Opet svatko navija za svog favorita za kojim su navijači došli iz svih krajeva dviju susjednih država.
Mada Azem Čauš iz Novog Travnika, inače najtraženiji voditelj korida u cijeloj regiji, prisnažuje da na ovakve ili slične oglede gledatelji dolaze iz cijele bivše državne zajednice.
Pogotovo za velikih megdana kakav je bio danas kada se na Bizonovoj areni tražio prvak Hrvatske u srednjoj kategoriji. Oće reći do osamsto pedeset kilograma težine. Ni deka više, jer vaga je vrag. Lako te se može diskvalificirati. Di ćeš onda od sramote. Pogotovo ako si proša toliki put.
Tih je teškaša uistinu bilo mnogo i sve bolji od boljega. Međutim, s velikim išćekivanjem čekala se završna borba dvaju starih i provjerenih megdandžija bika Zeče u vlasništvu Ante Madunića Baće iz Ciste Provo, aktualnog prvaka Hrvatske naspram izazivača "Alkara" iz Žeževice iz staje Ivana Šakića i sinova, inače organizatora ove prve jesenje koride u Šestanovcu.
- Rog od rog, čelo od čelo. Oba dobraaa. Prava slika bodača bika-viče na sav glas Azem Čauš podjarujući i bikove i gledatelje da "prebace u petu". Odmah po ulasku u koridu bikovi počeše bukati, kopati prednjim nogama, zanositi se sve do trenutka dok silno ne grunuše rogovi od rogove. Stoji prasak, lom. Zemlja se ugiba pod njima, a mnoštvo viče sokoli sudionike sve dok jedan lukaviji nije posrnuo k‘o đoja na desno koljeno prednje noge poduhvativši svog protivnika.
Najrealnija je to opisana slika nalik onoj đačkoj lektiri Petra Kočića o biku Jablanu. Nakon polusatne borbe i rijetko viđenog sraza mišićima nabildanih titana, s par dobro odmjerenih udaraca "u sridu",u kut na "hlađenje" Alkar je "posjeo" Zeču preuzevši mu tako titulu najjačeg u regiji, a njegovog vlasnika Ivana Šakića supruga Lucija okitila je prelaznim peharom prvaka Hrvatske.
- Ja i moja obitelj smo četvrta generacija koja se bavi uzgojem bikova. Moj pradjed je prvi počeo sa uzgojem volova, bikova i goveda općenito. Kasnije nastavio djed, zatim otac i sada ja. Više kao hobi. Ljubav prema tim plemenitim životinjama pokazala su i moja djeca, što me posebno raduje. Znači imamo jedan kontinuitet. To vam pokazuje koliko nam je to u krvi.
Ljubav prema životinjama na prvom nam je mjestu. Toliko ulaganja u njihovu prehranu najboljom, najkvalitetnijom i definitivno najskupljom hranom i svakodnevnim timarenjem dolazimo do savršenog odnosa čovjeka i životinje. Da ne govorimo o veterinarskom tretmanu i brizi o njihovom zdravlju. Zato stvarati famu da smo zanemarili naše životinje koje tobože koristimo u krvavim i za život životinja opasnim duelima, bespredmetno je govoriti.
Još kada vam to životinja vrati u obliku koji to najviše želite kao što je mene moj Alkar danas usrećio postavši novi prvak Hrvatske u srednjoj kategoriji, onda vam srce poskoči i svaka riječ zastane u grlu-oduševljen je Ivan Šakić prezentacijom svog ljubimca.
Trebalo je izdržati pola sata u klinču sa bikom za kojeg mnogi kaže, da se radi o jednoj od najopasnijih bikova u Hrvatskoj.
Malo sa strane, ali nužno upućen u sva zbivanja je i Josip Ribičić-Kuman iz Šestanovca. Uz Šakiće sigurno prvo ime seoskih svečanosti kojima dominiranju natjecanja bikova. Njegova staja uvijek je bila puna znamenitih imena bikova bodača. Uz bikove druženje mu je na prvom mjestu.
- To je naš Hajduk. Netko voli ovo, netko ono, a eto nas ovih par tisuća ljudi, voli životinje. Možda to nije najljepši i najbolji sport, ali mi ga kao vlasnici bikova i organizatori držimo u skladu sa propisanim zakonima i što je najvažnije u cilju zaštite dobrobiti životinje. U ostalom više ćete naći krvi u boksačkom ringu nego u ovim borbama. Da ne govorim o ugođaju. Onako kao nekada o čemu su pričali naši stari. Pije se, jede, pjeva, bodri bikove…, ma za poželjeti-domeće Kuman. Inače veliki pobornik strogih pravila. To znači bez oštrenja rogova prije ulaska u arenu o čemu skrbe suci i stalno prisutni veterinarski timovi.
U pauzi između borbi, običaj nalaže da se osladite komadićem pečene janjetine. Ona je ove godine krešila na 45 eura po kilogramu, dok za kil‘ odojka treba izdvojiti deset eura manje.
- Bome i običaji se mjenjaju. Nestalo je kuna, pa se sada broji svaki cent. Nema više razbacivanja kao nekada. Njima su se kitili rogovi bikovima, a sada ni par centi bakšiša neća da vam ostave. Ljudi se valjada boje inflacije više nego rogova, pa ti sad izvuči zaključak-domeće jedan od nekolicine potpirivača plamenog ognja ne bi li uzavrelom žeravicom iz preplanulih janjaca izvukao i posljednju kapljicu masti.
Na šestanovačku koridu ne dolaze samo muška čeljad, kao što je to nekada bilo uvriježeno pravilo. Na ovu Zabiokovsku prvi puta je došle i Diana Uzelac. Kaže, fetiva Ličanka sa gospićkom adresom.
I nije joj prvi put na bikijadi. Obilazila ih je gdje je god prispjela. Samo joj jedno žao.
- Voljela bi da toga ima i u mom Gospiću. Ako treba dajem badava svoju livadu samo da mogu uživati u ovom derneku. Meni je to super i pozivam svoje Ličane da organiziramo nešto slično u Lici. Pogotovo zato, da se Dalmatinci i Hercegovci ne naljute, naša je regija znatno bogatija sa govedima - ne da se Diana predrasudama o tobožnjem padu stočarstva u regiji koja je bila i ostala sinonim govedarstva i stočarstva općenito.
Kada bi netko na koncu htio napraviti dnevni osvrt sa šestanovačke korine, onda bi to bilo nešto u liku Mladena Delića i njegove poznate uzrečice, "pa ljudi jeli to moguće".
Tako je mislio i Tomislav Jelić iz Lovreća. Prije mu nije bilo ni na kraj pameti da se toliko svijeta okuplja na ovakvim svečanostima. S vremenom postao je njihov ljubitelj pa posjećuje gotovo svaku koridu.
Po njemu, nema ništa loše u tome, dapače za njega je to čin druženja i zabave. Ukoliko i to izumre, i onako opustjela sela u našoj Dalmatinskoj zagori, trajno će ostati prazna i zaboravljena.
Ovako bar postoji neka šansa.