Premda je iz dana u dan sve lošija, razinu zdravstvene zaštite u alkarskom gradu ne treba poboljšavati ni ulagati u njezin razvitak. To je prešutni dogovor zdravstvenih vlasti i sinjskih gradonačelnika u aktualnom i nizu proteklih mandata. Kako ovi potonji nikako ne pokreću proširenje postojećih ili izgradnju novih groblja, da bi njihovi sugrađani mogli osigurati posljednje počivalište, vjerojatno su u tajnosti donijeli odluku o zabrani umiranja. A ako ljudi već neće umirati, nemaju potrebe ni za liječenjem. Što je došlo kao lutrijski zgoditak zdravstvenim vlastima. Po čijim hvalama bi se dalo zaključiti da Sinjani i Cetinjani imaju zdravstvenu zaštitu najmanje na razini jedne osrednje opće bolnice, poput neke od desetaka takvih ustanova u sjevernom dijelu zemlje. Stvarnost je, međutim, takva da će, ako nastavi ovim putem, zdravstvena zaštita u Sinju i cetinskom kraju uskoro dosegnuti razinu iz ranih šezdesetih godina prošloga stoljeća!?
Prije nego podsjetimo kako se u godinama poslije Drugog svjetskog rata razvijala zdravstvena zaštita u sinjskom kraju, u sjećanja ćemo prizvati 2003. godinu, kada je tadašnja središnja zdravstvena vlast u državi, personalizirana kroz ministra Andra Vlahušića, donijela zakon po kojemu su se pogasili dotadašnji domovi zdravlja, odnosno formirali domovi zdravlja pri županijama kojima su dotadašnji pripojeni, a da lokalne vlasti i građane o tomu nitko ništa nije pitao. Taj zakon, po nesretnoj hrvatskoj praksi, nije vrijedio za sve. U svim županijama ga nisu proveli, već su zadržali domove zdravlja kakve su imali do tada. Primjer su Ličko-senjska županija, koja ima stanovnika koliko i Cetinska krajina, ali zato Ličani imaju domove zdravlja u Gospiću, Otočcu, Senju, Korenici i Novalji. Isti slučaj je i u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Zakon koji se odnosio za cijelu Republiku Hrvatsku ostao je neprimijenjen u županiji ministra Vlahušića, pa tako i danas u najjužnojoj hrvatskoj županiji, uz dom zdravlja u Dubrovniku, takve zdravstvene ustanove egzistiraju u Metkoviću, Pločama, Korčuli i Veloj Luci.
Tek u drugoj polovini 20. stoljeća, poslije četverogodišnjega krvavog rata, u kojemu je s područja cetinskoga kraja smrtno stradao svaki deseti stanovnik, počelo je zdravstveno prosvjećivanje i organizacija do tada zapravo nepostojeće zdravstvene skrbi. Kadrovski oslonac bili su liječnici opće medicine dr. Ante Boko i dr. Bojanić, a uskoro im se priključio i dr. Puljević. Njih je pripalo da uvjere tadašnje političke vlasti alkarskoga grada i kraja o nužnosti formiranja doma zdravlja na tragu strategije razvoja zdravstva koju je postavio dr. Andrija Štampar. U tome su uspjeli 1953. godine, kada je u tadašnjem Sinju, koji je imao status kotara, formiran Dom zdravlja Sinj. Malobrojnim sinjskim medicinarima uskoro se priključio mladi liječnik dr. Ante Krolo, koji je na prijedlog starijih kolega odmah ubačen u vatru. Postao je ravnatelj kojega je dočekalo alarmantno stanje: veliki pomor dojenčadi, rasprostranjenost različitih zaraznih bolesti, u prvom redu TBC-a, neprovođenje bilo kakve preventive, nedostatak opreme i stručnih osoba koje bi potrebnu opremu znale koristiti.
Mladi ravnatelj Krolo udario je snažan tempo i, začudo, počeo nizati uspjehe. Kažu zbog obiteljskih veza. Iako u tadašnjoj partijskoj državi nije bio član Saveza komunista, dr. Krolo je imao odlične obiteljske poveznice. U to vrijeme, dok je on obnašao dužnost ravnatelja Doma zdravlja u Sinju, njegov brat Mirko, crkvenog imena fra Augustin, bio je sinjski župnik i gvardijan, a stariji brat Vojko, partizanski prvoborac, bio je zadužen za sigurnost Josipa Broza i kao takav izvanredno utjecajan u komunističkoj nomenklaturi. Ti oslonci s obje strane omogućili su poletnom i ambicioznom dr. Kroli da realizira svoje zamisli na korist svih građana tadašnje općine Sinj. Uspijevao se izboriti za prostorne uvjete, kao i za zapošljavanje mladih liječnika koje je upućivao na specijalizaciju.
U vrlo kratko vrijeme mortalitet dojenčadi sveden je na minimum, a izgrađeni antituberkulozni dispanzer poslije nekoliko godina je zatvoren jer je TBC bio potpuno iskorijenjen. Preventivom su bile obuhvaćene sve rizične skupine, a sistematski pregledi obuhvaćali su sve zaposlenike i učenike, od osnovaca do maturanata. Kruna dr. Krole bila je plebiscitarna potpora njegovu prijedlogu da se samodoprinosom financira izgradnja nove zgrade Doma zdravlja Sinj, s planovima da ta ustanova s vremenom preraste u medicinski centar. Već načetog zdravlja preuzeo je dužnost direktora u izgradnji toga objekta, ali nije dočekao njegovo puštanje u rad. Opaka bolest bila je brža.
U novoj zgradi napravljene su ambulante za sve službe primarne zdravstvene zaštite, od pedijatrije i obiteljske medicine do ginekologije s rodilištem... Izgrađena je i operacijska dvorana, koja, nažalost, nikada nije opremljena i kadrovski ekipirana. Svoje prostore dobili su i stomatolozi, kao i brojni specijalisti koji su bili svrstani u sekundarnu zdravstvenu zaštitu. Kadrovsko zanavljanje, uključujući obvezno upućivanje na specijalizaciju, po redu prvenstva na koje nitko nikada od pretendenata nije imao argumentirani prigovor, bila je stalna praksa.
S odlično organiziranom i kadrovski osnaženom zdravstvenom zaštitom, u Sinju kao sjedištu ustanove, ali i u Trilju, Dicmu, Otoku i Vrlici, u kojima su uspostavljene zdravstvene stanice s liječnicima obiteljske medicine, stomatolozima i u Trilju pedijatrom, a u Trilju i Vrlici s mogućnošću osnovnih laboratorijskih pretraga, dočekan je raspad bivše države i početak velikosrpske agresije na Hrvatsku. Deseci liječnika zaposlenih u Domu zdravlja Sinj u tim ratnim okolnostima znali su što je njihov posao pa su se zajedno s braniteljima otisnuli na prve crte bojišnice. Kada je počeo izravni napad na cetinski kraj, formirali su ratne zdravstvene punktove, u improviziranim operacijskim dvoranama obavljali su se hitni kirurški zahvati, spašavali životi.
Mir poslije završetka Domovinskog rata među sinjskim medicinarima pobudio je nadu u nastavak razvoja, prekinutog ratom. Nažalost, zdravstvo u cetinskom kraju uskoro se počelo urušavati. Čavao u njegov lijes zabijen je krajem 2003. godine, kada je primijenjen uvodno spomenuti zakon o ukidanju dotadašnjih domova zdravlja i njihovo formiranje na razinama županija. To vrijeme u Sinju pamtit će se i po trojici mladih liječnika, Šimiću, Paviću i Treku, na koje se u lokalnoj zajednici računalo, a koji zbog nove politike u rodnom kraju i regiji nisu dobili posao pa su otišli u Slavoniju, gdje danas rade kao vrsni specijalisti. Danas najmlađi sinjski ginekolog posljednji je liječnik kojega je nekadašnji Dom zdravlja uputio na specijalizaciju. Poslije, kada je već funkcionirao Županijski dom zdravlja, na specijalizaciju je iz sustava upućena još jedna liječnica, ali ne na račun ustanove u kojoj je bila zaposlena, već je njezinu specijalizaciju financirao Grad Sinj.
Koliko god se u Županijskom domu zdravlja trudili uvjeriti najširu javnost da je zdravstvena zaštita stanovništva alkarskoga kraja na visokoj razini, stanje je, zapravo, za plakanje. Malo tko se sjeća kada je netko od mladih cetinskih liječnika upućen na specijalizaciju. Ako ih je i bilo, mogli bi se u minulih 20 godina nabrojiti na prste jedne ruke. Ne računajući liječnike obiteljske medicine koji su se sami organizirali. Ali zato danas imamo pedijatrijske ambulante iz kojih, poslije svakodnevnog prenapornog radnog dana, liječnice odlaze kućama s pitanjem jesu li obrađujući male pacijente nešto previdjele, krivo procijenile, pogriješile. Kako i ne bi kada im dnevno kroz ambulantu prođe i više od 120 djece...
Do godinu-dvije svim Sinjankama i Cetinjankama na raspolaganju će biti svega dva ginekologa. Treći još radi zahvaljujući prošlogodišnjim izmjenama zakona, koje su omogućile da nositelji privatne prakse mogu raditi do navršene 68. godine života. Ovdje se valja upitati kako je zakonodavac omogućio sucima da rade do navršene 70. godine, a liječnici su jedva dobili dvije godine kraći radni vijek. Zar liječnici kraće žive od sudaca, jesu li suci izloženi manjim stresovima od liječnika ili je i ta zakonska odredba, poput mnogih drugih, stigla "s ramena" u vrijeme kada su liječnici u ovoj zemlji postali deficitarno zanimanje. Jer je više od njih tisuću napustilo Hrvatsku.
Vratimo se na zdravstvo u Sinju. Postavlja se pitanje što će biti s osnovnim liječenjem, u ambulantama obiteljske medicine, kada do koju godinu veća skupina liječnika te specijalnosti bude morala u mirovinu. Ili je, možda, ovakvo naše razmišljanje teška zabluda. Izborna je kampanja. Političari svih predznaka uvjeravaju nas da ćemo imati obilate plaće. U tom slučaju javno zdravstvo nam neće ni trebati. Imat ćemo privatno i bogata primanja od kojih ćemo samo sitnicu izdvajati za plaćanje zdravstvenih usluga. Do tada nam ostaje prizivati Svevišnjega i moliti se da prosvijetli pamet ministrima zdravstva kako nas svojim tvrdnjama ne bi dovodili u napast da posumnjamo u vlastitu zdravu pamet.
Više o Domu zdravlja pročitajte i u tekstu kolegice Ivane Vrančić - "Što je ostalo od sinjske ‘bolnice na kraju grada’?"
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....