Zbog stana na 16. katu imam rodbinu koja nam nikad nije došla u posjet! Tako svoju priču o životu na zadnjem katu počinje 60-godišnja Jelka Tutić koja nas je nasmijala do suza u 40 minuta razgovara. I uljepšala nam dan.
Tutići žive u Šimićevoj 11, u okruženju betonskih divova, nebodera koji paraju oblacima "nos" i čuvene toplane zbog koje je većina Splita zimi ljubomorno gledala na svoje suside s Blatine u prošlim vremenima.
U stanu na 16. katu žive njih četvero: Jelka, 64-godišnji Jadranko i dva sina. Ona se doselila iz Solina 1989. nakon udaje dok je suprugova obitelj bila među prvim stanarima davne 1979.
Ni pet ni šest, nego Jelka odmah o liftu! Kada su se doselili, dizalo je bilo ugrađeno, ali nije bilo u funkciji. Tada ni Šimićeva nije bila samo beton, nego blato po kojem je i vjerojatno dobila ime.
- Kaže mi svekrva kako je tada bilo gradilište, nije bilo igrališta... Samo blato! Zato vjerojatno i nose naziv Blatine. Ni zgrada ni kuća – kaže Jelka.
Radije bi prespavala u liftu nego šetala do zadnjeg kata
Srećom, lift je uskoro proradio i Tutići su se vratili svakodnevnici. Jelka nam govori kako bi prije znala ići za gušt pješke do zadnjeg kata, a sada bi, radije prespavala u liftu što nas je nasmijalo do suza:
- Za vrijeme 90-ih morali smo ići u skloništa i lift se nije koristio jer nije bilo struje. Djeca bi htjela ići vani pa smo od toga napravili igru ili natjecanje. Igrali bi se "Ko prvi, pobjednik". Sada bi radije prespavala u liftu.
Jednom se to i skoro dogodilo kada je zapela u liftu, nastavlja nam.
- Jednom smo ostali bez struje i zapeli u liftu! Brzo su došli radnici. Imala sam društvo i nisam bila sama pa mi je bilo čak i zabavno.
Dobro, nećemo pitati u detalje, odgovorili smo u istom tonu. Lift je za stanare zadnjeg kata ono što je automobil za sve druge, dojma smo.
Onda tko je najbrži, pitamo je:
- Sve ovisi o kondiciji. Tko je stariji, taj se ni ne usudi. Lako je do 3. ili 4. kata. Najteže je bilo radnicima nositi prozore do 16. kata - govori Jelka.
Pogled s balkona na skelu i radnike
Zbog života na zadnjem katu obitelj Tutić je ostala bez mnogo ”Domaćica” i ”Frankovih” kava jer se rodbina i prijatelji boje visine. Rješenje je naći se negdje niže, šali se. Nekoć ih je znalo biti i devetero u stanu! Ta divna, splitska noć. Ostatak obitelji se naviknuo na život na velikim visinama odakle "puca" pogled na Split:
- U obitelji se nitko ne boji visine. Pogled mi je savršen, ti zalasci sunca... To je jednostavno neprocjenjivo. Nikad se ne bih mijenjala s nekim na nižem katu. Djeca se nikad nisu bojala visine, naviknuli su od malih nogu – odgovorila nam je.
Čim smo je pitali za pogled, Jelka je otišla na neko bolje mjesto. Na Kozjak, Loru, Poljud koje gleda s balkona...Još da je na drugoj strani bilo bi savršeno, objašnjava nam:
- Imam pogled na luku jedino mi smeta neboder ispred mene da vidim Marjan. Ali Kozjak, Lora, Poljud... Da smo na južnoj strani pa da vidimo i more i da je veći balkon, bilo bi idealno. Ali kad je lipo vrime strpati stolić vani s dvije stolice i pit kavicu... Ajme!
- Da pogodimo, s balkona ste i sinove pozivali s igrališta kući kada bi pao mrak dok su bili mali?
- Moja svekrva je bila više s njima nego ja. Ona bi sjedila dolje i čekala da se izigraju i vratila.
Tutići trenutno ne mogu uživati u pogledu od milijun dolara. Od travnja prošle godine gledaju u skele, radnike, prašinu i šporkicu. Novi susjedi, pitamo ih?
- Ma nije, energetska obnova zgrade. Vidim skelu, krcato šporkice, prašine. Iza su Škrape i dječje igralište. Naravno, vidim i radnike. Idu gori-doli bidni. Šta da Vam kažen, sve s balkona i šupe mi je u kuhinji, klima mi je u kuhinji – govori nam sarkastično Jela.
Trenutno je najveći problem stavit robu sušit. Ne znaš kad će doć radnici pa će se još roba išporkat. A i nije red da ti baš svi vide robu...
- Kuća mi izgleda grozno pa mi je nezgodno, ali već osjećamo razliku u toplini. Ja sam zimogrozna i prije bih bukvalno sjedila na centralnom. Sada nema potrebe za time. I tako već skoro godinu dana. Za dva miseca bi trebalo biti gotovo – govori nam već pomalo i umorna Jelka.
A joj, blaženo centralno! Na stotinjak metara od Šimićeve 11 je čuvena toplana. Mnogi su Vas "priko oka" prije gledali jer Vam je bilo toplo zimi, pitamo::
- Ne radi više, nažalost,. Bilo je grijanje samo takvo. A naviknuli smo, što ćete, ali bilo je lijepo – s nostalgijom se prisjeća gospoja Tutić.
Spašavanje čiopa
Pitamo šjora Jelku kako izgleda život bez susjeda? Ona nam kaže da nije baš tako jer je za susjede čak pet godina imala čiope.
- Dolazile bi u travnju, a odlazile u listopadu. Na prozorima od soba napravile su gnijezdo. Kada je krenula obnova fasade zgrade pokrenuli smo akciju spašavanja! Našla sam ženu u Muću koja skrbi o divljim životinjama i penjala se da ih sve dohvatim. Bila sam uzbuđena i hvatala me panika ali sam ih svih pet uspjela spasiti!
- Kakve su Vam bile susjede?
- Znale su nas rano buditi s cvrkutom, ali bile su dobre susjede. Imala sam jednu omiljenu, zvala sam je Čiči, stalno je ispadala iz gnijezda jer je bila najmršavija i najslabija.
Kada je prvi put pala, pala je na pod pa smo je uhvatili. Prehranili smo je i sve je završilo dobro. Kada će se vratiti i hoće li se vratiti čiope, ne znam. Voljela bih da nam dođu opet, ali nemaju gnijezdo više ovdje, možda na balkon dođu. Treba im zaklon od sunca i vrućina i tamo im je bilo idealno.
Čiopa više nema, ali pravi mali botanički vrt na prozoru od sobe drži jedan od sinova. Jelki, iako joj to ime ne bi sugeriralo, i kaktus uvene u rukama, kaže nam u šali. S njom smo se bome nasmijali do suza!
Sinovi od 33 i 28 godina još su s njima, odgovara nam na pitanje. Oni ne žele otići iz Šimićeve.
- Oni mi kažu da nisam normalna, ‘ko će nam skuhati i čistiti. Izgleda da im je dobro ovako – poentirala je gospođa Tutić.
I ona nam kaže da iako čezne za rodbinom u Solinu ne bi mijenjala Blatine za nikoji drugi kvart:
- Ovdje mi je sve na dohvat ruke: bolnica, škola, trgovina, ma sve... Miran je kvart, više čujemo jurnjavu na Poljičkoj cesti nego nešto ispod kuće, osobito ljeti kada je sve otvoreno. Iako svi bježe u Solin, ja sam napravila potpuno suprotno i nisam zažalila. Tamo mi je prenapučeno. Ipak, ostaje onaj žal za svojima, ali drago mi je da sam ovdje... Naviknula sam se već.
Od gradela i cijepanja drva do biciklI i penjanja po vrhu terase
Terasa u Šimićevoj 11 je otvorena za sve susjede. Svatko tko živi u zgradi dobije ključ pa je i kod Tutića uvijek veselo. Tada se zamijene uloge: Tutići budu na katu ispod, a drugi susjedi iznad njih. Gradelaje se i cipaju drva, a zna se i zapivat. Iako Jadranku nekad dignu tlak kada ubije oko popodne nakon ručka, divljaštva nikad nije bilo, kazala nam je.
- Uvijek je gore netko! Kada je lijepo vrijeme, ne smeta mi nitko. Jedino mi mužu bude malo ajme kada želi odspavati popodne, a oni gore roštiljaju ili cijepaju drva. Nikad divljanja nije bilo
Prije desetak godina smo gore pronašli čovjeka koji je spavao. Ali otkad smo postavili kamere nismo imali takvih situacija.
Kako se nastavljala prisjećati, šjora Tutić se prisjetila nekih uistinu nevjerojatnih priča:
- Po pričama muža, ljudi su se znali penjati na vrh zgrade, vozile su se bicikle na vrhu terase, dosta je bilo opasnije. Ajme imam još jednu priču kako se preskakalo balkone.
- Ma kakvo preskakanje?!
- Bili su nam prijatelji u posjeti. Bila su zatvorena vrata od balkona pa je muž mora prijeći s našeg na susjedin balkon da bi se vratio kući. Srićom su bili doma. Kako mu je bilo društvo pa vjerujem da je to bila zezancija.
Stvarno je lijep život na Blatinama. Parkinga ima, zgrada je održavana, plaže su na desetak minuta pješke. Firule su im štacija, a Jadranko je više tip od picigina, odgovara nam Jelka, a jedan od sinova je zaljubljen u – fotografiju. Naravno da je pogled sa 16. kata balkona bio i njegova inspiracija:
- Ma nebrojeno je puta slikavao s posljednjeg kata. Ima predivnih zalazaka sunca, koje boje... I mene je slikao na prozoru od sobe s pogledom na luku.
- Onda pretpostavljam imate bogatu fotogaleriju Vaših slika?
- Ma nisam Vam ja fotogenična! Jednu fotografiju ćete dobit i bit će sasvim dovoljno – kaže nam teta Jelka.
Nema problema, dogovoreno. Jedna slika bit će dovoljna. Ionako ona govori više od riječi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....