Ustvari, ne zna čovjek što bi mislio: s jedne strane je (donekle) ispravan, s one ljudske strane, poriv da se tvoji sugrađani, sudržavljani dobro odmore i provedu neradnu nedjelju kako žele, a s druge je onaj (donekle) samoživ osjećaj sigurnosti koji ti daje činjenica da trgovine rade praktički kad god se sjetiš.
Naravno, imaju oba argumenta i drugu stranu. Zašto dakle nije zabranjen rad nedjeljom za neke druge branše poput trafika ili benzinskih postaja ili kafića i restorana, zar radnici u tim zanimanjima nemaju pravo na odmor? Mogla bi se priča proširiti i na dežurne službe, ali onda biste kazali da pretjerujemo. Jer nekako smo uvjereni da, kad bi radnici u trgovinama (a i ostalim profesijama) bili plaćeni pošteno, ako već ne obilato, za rad nedjeljom i blagdanom, da bi se uvijek našao netko mlađi ili zainteresiraniji za taj novčani dodatak. I ne bi bilo nezadovoljnih.
Druga strana priče sa strane kupca, suprotna od spomenute lagodnosti iz saznanja da dućani rade, zahtijeva samo malo planiranja i obavljanja kupnje i "skladištenja" kućnih zaliha nekim drugim danom. Pa nije valjda da ne možemo preživjeti taj jedan dan bez sira ili vina, koje ste se baš tad zaželjeli?!
Ipak, morali bi znati trgovci, ali i svi drugi, da u Hrvatskoj postoji i priličan broj ljudi koji krvavo rade za svoju plaću i doista nemaju vremena neki drugi dan obaviti taj šoping. Ili jednostavno nemaju snage. Naše fotografije, snimljene u nedjelju kasno popodne u jedinom dućanu koji je radio, još u sklopu trgovačkog centra, svjedoče kako će izgledati onih 16 vikenda kad pojedine trgovine odluče otvoriti blagajne. Plus turisti. Crkvu, primijetit ćete, nismo spomenuli.
