Kukočev Chicago još zovu "The Windy City". Povijest kaže da je "vjetroviti grad" svoje drugo ime dobio nakon tornada koji ga je poharao predaleke 1876. godine. Ali ne samo zbog tog tornada, u Chicagu vječno nešto puše. Što bi rekla Josipa ex Rimac, "duva, duva".
Ako onda još malo zaguglate i pronaći ćete i sedam najvjetrovitijih gradova na svijetu, pa su to redom "naš" Punta Arenas u Čileu, Dodge City (Kansas), Rio Gallegos u Argentini, Wellington (Novi Zeland), Barrow Island u Australiji, Bridge Creek (Oklahoma), sasvim razumljivo tu je Commonwealth Bay na Antarktici, a "oduvat" će vas i ako posjetite Mount Washington (New Hampshire). Ljestvica je napravljena temeljem najjačih izmjerenih udara vjetra.
I, fali li vam nešto u tom spisku? Naravno, fali BURA!!!
Jer svi ti povjetarci koji prolaze kroz navedene gradove i gradiće su zapravo mlađa braća, i to ona iz vrtića, u odnosu na njezino Veličanstvo, kraljicu BURU! A di bura puše najopakije? Pa naravno u Senju i u - Splitu.
Senju nitko ne smije uzeti primat, uostalom tu je i muzej bure, ali di će Split i Splićani nekome priznat da je bolji od njih. A ljudi u Splitu, i oni koji jugo ili buru mrze i oni koji ih vole, sada imaju i dokaz, crno na bijelo, da Split zaslužuje titulu " The No. 1 Windy City in the World". I da zaslužuju poštedu u svakom obliku.
A taj dokaz nalazi se u Službenom glasniku grada Splita od 24. studenog ove godine u Planu djelovanja Grada Splita u području prirodnih nepogoda za 2024. godinu. Posebno poglavlje, a di ćeš veće prirodne nepogode, pripada vjetru.
Navode se jačine vjetra, a ono što nas zanima su olujni vjetrovi (brzina od 17 metara u sekundi iliti 8 bofora), i ostali - još jači. Oni koji vas, dok hodate ulicom, natjeraju da se uhvatite za prometni znak jer bi vas inače otpuhalo ravno do Chicaga.
Iza olujnog slijedi (po Beaufortovoj ljestvici) jak olujni vjetar, orkanski vjetar, jak orkanski vjetar, i na kraju, ajme nama, orkan. Sad pogledajmo brojke koje su pripremili ljudi koji se bave najljepšim zanimanjem na svijetu - meteorolozi.
Tijekom 20 godina u Splitu (razdoblje 2001. - 2020.), dragi moji, jaki i olujni vjetar puhao je prosječno 89 dana u godini, a najviše se tog užasa bilježi tijekom veljače i prosinca, oko 12 dana iliti trećina mjeseca.
- Prosinac ima i najveću standardnu devijaciju što znači da je broj takvih dana najviše varirao tijekom tog mjeseca. Apsolutni maksimum zabilježen je tijekom veljače 2018. i 2019. godine, kada je bilo 19 takvih dana - stoji u ovom dokumentu.
Shvaćate li vi to, 90-ak dana u godini imamo jaki vjetar, to je gotovo točno četvrtina godine, kada je teško, teško, živjeti u Splitu. Imamo i situaciju s godinom s maksimalnim brojem dana jakog vjetra, a ta je brojka za smrznut se od bure. Riječ je o 130 dana s jakim vjetrom, što je trećina godine.
Evo još podataka - maksimalni dani s jakim vjetrom su zabilježeni u posljednjem kvartalu promatranog razdoblja (2001. - 2020.godine), a to su 2018. i 2019. godina. Uglavnom, iz godine u godinu sve gore, a mi smo u školi učili da u Splitu imamo blagu mediteransku klimu. Sjedi, jedan.
A nakon jakog dolazimo do olujnog vjetra. Po podacima za isto razdoblje maksimalan broj dana s olujom u Splitu iznosi 26, i ne sumnjajte da će te brojke samo rasti. Najviše izmjerene brzine olujnog vjetra su 48,9 metara u sekundi (23. veljače 2019. godine, naravno bura), slijede vjetrovi iz ožujka (45,5 metara u sekundi), dok je treća izmjerena brzina, zanimljivo, zabilježan u rujnu, ali i u studenom, od 42,5 metara u sekundi.
I svi ti maksimumi, pa niste valjda sumnjali, pripali su - buri, samo je jedan lipanjski rekord od "sitnih " 32 metra u sekundi pripao blaženome jugu.
U tekstu se navodi i "zanimljivost" iz 2015. godine, kada je proglašena prirodna nepogoda od posljedica orkanskog i olujnog nevremena, a šteta je tada iznosila 10.672.679,70 kuna. Navodi se da su stradale građevine, dugogodišnji nasadi, obrtna sredstva...
Uglavnom, pustimo mi priče o tamo nekom "windy cityju", nema tog vindija do Splita (i Senja, priznajmo im tu muku). I zato svi moraju imati razumijevanje za nas iz ovih krajeva jer nije lako ostati normalan i priseban kad vam oko vas svaki dan neki đava puše, olujno ili orkansko, pa više ne znaš ni di si ni kako si. Eto, imamo dijagnozu crno na bijelo. I bit će sve gore.
PS. Autor ovog teksta iz dubine svoje dobre duše mrzi buru. I obožava jugo. Hvala na razumijevanju.