Imate li ove simptome: suha usta, pojačano žeđanje ili znojenje, intenzivnije mokrenje, konstantan umor? Ako se u ovome nizu prepoznajete, krajnje vam je vrijeme za posjet liječniku i kontrolu razine šećera u krvi. Ranku Topiću, 51-godišnjem umirovljenom branitelju iz Vinjana Donjih liječnička je pomoć došla sekundu do ponoći.
Sistematski je pregled otkrio prilično povećani šećer, nakon čega je odmah uslijedila terapija. Priznaje, imao je sreće, došao je u zadnji tren, nije završio na dijalizi, ne pati od kroničnih kardiovaskularnih problema, sačuvao je sve prste na nogama, nije ga strefila situacija nekih od suboraca mu koji su zbog šećera doživjeli amputacije. Kakva ironija sudbine, iz rata su neki od njegovih prijatelja izašli bez tjelesnih oštećenja. A onda ih je desetljećima nakon njegovog završetka šećer pretvorio ih u invalide.
Splitski dijabetolozi su tijekom obilježavanja Svjetskog dana šećerne bolesti javnost alarmirali viješću kako čak 60 posto braniteljske populacije s područja Splitsko-dalmatinske županije ima šećernu bolesti. Najgore je što polovina od toga broja ni ne zna da od nje boluje! Ili zna, kaže Topić, da nešto nije u redu, no usprkos tome ne reagira. On je reagirao na vrijeme.
Sve je počelo sa stresom
- Neki od mojih kolega nisu i danas su invalidi, ljudi bez jednog ili više prstiju na nogama, bez stopala, potkoljenica. Šećer im je to napravio, a sve je započeo stres. Ne čude me uopće podaci o velikom broju oboljelih. Sve je to očekivano. I bit će toga i više jer puno branitelja ne prepoznaje simptome, mnoge nije ni briga. Umorni su od života, frustrirani od svega onoga što smo doživjeli. I onoga što danas gledamo. Mladost nam je bila ratna, nikakva. A onda vrijeme donese nešto što nas ljuti. I od stresa dođe šećer podmuklo i odgrize kao mom suborcu, prijatelju, prste na nogama. Gangrena u zamahu. A on je mislio da su mu pocrnili od udarca na balunu. Drugi je računao da su mu nokti na nogama tamni jer mu je nešto palo na njih. Nije njega brinulo zašto to crnilo raste, širi se, boli. Mislio je, proći će, oće. I onda ode noga. Amputacija. Bojim se, iskreno se bojim da će ih biti još više u ovakvom stanju, na štakama, ljutih. Nije ovo bezveze, ovo je alarmantno stanje – veli Ratko.
Okidač
Već deset godina ima, kako ga naziva, stres dijabetes. U prijevodu šećer mu naglo i puno skače u trenucima nervoze. A nervira ga, kaže, puno toga. I onda se pokušava smiriti, pa se opet naljuti, evo zato i što njegovi suborci ne žele ići na preventivne preglede. Pa broji onako za sebe koliko je njih umrlo putem od infarkta, od moždanih, završilo na dijalizi. A možda, razmišlja, baš od povišenog šećera koji bi mogao biti jedan od glavnih okidača za te probleme.
- Eto šta ti je život. Misliš na sve druge osim na sebe. Stres i frustracija nas jedu žive. Prošli smo ratne traume i to se osjetilo sada, organizam pamti i vraća. I dogodi se ono najgore. Naslušao sam se tih priča. Zato ovo pričam da ljudi iz braniteljskih udruga to čuju, da moji suborci to shvate, da ima kažem ljudi idite na preglede. Neki od vas su to trebali već jučer, ne čekajte sutra. I kada te uhvati vrtoglavica nemoj mislit da to je zbog visokog tlaka, nije prijatelju, možda ti je od šećera. I meni je bilo. Sutra će ti bit još gore. Nemoj čekat, kreni - poručuje svojim suborcima Ratko Topić.
Ako njegove riječi nisu dovoljne poslušajte što kaže Branko Lulić, predsjednik Splitskog dijabetičkog društva, već 37 godina šećeraš, 36 na inzulinskoj terapiji. Njegova je poruka, nema bježanja, nemojte čekati sutra.
- Pregled, utvrđivanje stanja, terapija, konzultacije, slušanje struke koja će te voditi pravim putem. Dijabetes ne oprašta nikome, komplikacije su jako gadne, od amputacija, moždanih i srčanih udara, dijaliza... Katastrofa. I zdravstvena i financijska. I zato budimo mudri, radimo preventivu. Mogućnosti imamo. Jer sve je bolje od ležanja u bolnici. Kada se tu završi, već je kasno – veli Lulić.
