Ode Marko u legendu. U narodnu predaju o novinarima kakve svijet digitalnih medija upamtiti neće. I kakve sam po sebi ni ne zaslužuje. Marko Didić, naime, ispekao je zanat onomad, u sumrak bivše države, kad se nije bjesomučno brojilo klikove i lajkove, a posao svodio na puko bdjenje uz računalo i prekrajanje vijesti(ca) s društvenih mreža.
Taj novinarski as - jer baš tako bih te, prijatelju, volio osloviti u nekrologu što ga objavljujemo prije vremena - bio je od onih koji bi dali sve za temu na naslovnici i rekordnu nakladu. Nema te žrtve koju za to podnio ne bi. Bilo mu je stoga suđeno rudariti, crnčiti, kopati tamo gdje drugi neće i ponavljati da slava ne traje dulje od dana, da se već sutra za nju treba nanovo boriti. Istjerivati istinu na čistac. Dokazivati. A Marko se profesionalno dokazivao i sebi i drugima četrdesetak godina.
Do pravih priča dolazio je najviše po nogometnim salonima, kavanama i noćnim klubovima. Znao ih je bilježiti i po mračnim zakutcima krijući pritom izvore koji su samo s njim stupali u kontakt. I to baš ovim redom: stadion, kafić ili hotelska aula, pa ulica. Negdje daleko od tuđih pogleda i ušesa.
Još za vrijeme studija novinarstva i politologije u Zagrebu, gdje je kao odličan student zaslužio obje diplome, počeo je surađivati sa sportskim redakcijama i pratiti nogomet, ligaški i reprezentativni. Umjesto da se i sam okuša kao golman, a da je odlično branio toliko će puta posvjedočiti njegov osebujni cimer Damir Karakaš, sudbina mu je namjerila pisati o drugima. U beogradskom "Tempu" intervjuirat će najveće nogometne zvjerke osamdesetih. Razgovarao bi s njima, kako napisah, po salonima i svečanim ložama, da bi se onda nastavili družiti do sitnih noćnih sati jer Marko je uvijek bio više od člankopisca, znali su ga i Zagreb i Beograd, Zagora i Split. Puna ga je bila Pjaca i Riva: Marko Didić - stand-up prije stand-upa.
Prodavač prvoklasne robe
U ludim provodima, gdje bi ih Didić, rođeni glumac, komičar, šarmer, zabavljao, nasmijavao do suza, nogometaši, košarkarši, boksači... uzvraćali su mu anegdotama, pričama iz svlačionice i pričicama iz kuloara, pikanterijama vezanim uz transfere, a on ih otkrivao čitateljstvu u tjedniku prodavanom u više od tristo tisuća primjeraka.
- To su bila vremena, Sajo moj - rekao bi mi sa sjetom, evocirajući uspomene na sportske događaje od formata koje je uživo pratio i čiji je akter s ponosom bio.
Veliki poznavatelj nogometa i nenadmašni kolekcionar dresova koji je s lakoćom stvarao poznanstva i kumstva s najvećim nogometašima i menadžerima Balkana, bio je tvrd orah kad bi mu cenzori stali na žulj. Ljutio bi se, jogunio, galamio, mahao rukama, a da u njemu grama zla nije bilo.
Jedna od uprava Hajduka, dok je Hajduk nešto u Europi i svijetu značio, zabranila mu je pristup klupskim prostorijama vjerujući da će tako "zaustaviti Reuters". Didić ih je predriblao. Neslužbenim kanalima saznavao bi i više od onoga što se dalo čuti na običnim presicama, a što će se u njegovoj daljnjoj karijeri pokazati ključnim.
Raspadom Jugoslavije i velikog medijskog tržišta na kojem je novinarski kraljević Marko prodavao prvoklasnu robu, prvo je završio u gardi držeći crtu obrane nedaleko od njegova Crivaca, a onda u tabloidu. I to dalmatinskom, regionalnom, koji je nužno morao biti veseliji i šareniji od ostalih; lud sto posto.
Prekaljeni urednik Robert Žaja znao je da Didić nije fahidiot, da njegova znatiželja nadilazi granice sportskog novinarstva, pa ga je sredinom devedesetih angažirao u "Stilu". Neko je vrijeme još "tezgario" na dvije strane između "Panorame" i splitskog novorođenca, nudio jednima i drugima ekskluzive koje su mu doturali jataci svih profila: od običnih geliptera do dubokih grla u policiji, dok ga Žaja nije odlučio zaposliti za stalno i tako (pre)oteti ZG konkurenciji.
Kad je i "Stil" silom (ne)prilika postao dio medijske arhive, hrvatski branitelj Marko dobio je "prekomandu" u "Slobodnu". U crnoj kronici najvećeg dalmatinskog dnevnika, novinara takvog profila do tada nisu imali: Didić je bez problema dolazio do likova iz podzemlja, i što je još važnije - obično izlazio s njima na kraj, a kad mu to i ne bi pošlo za rukom, trpio verbalne napade i fizičke nasrtaje da bi priču izveo do kraja: otkrio aktere ubojstava, pljački, prijevara, opačina svih vrsta, pa se s njima kasnije nadjačavao po sudnicama.
Od takvih bi tema prosječan čova bježao glavom bez obzira, a Didara im je išao ususret radi novinarskog nerva koji mu nije dao mira. Toliko smo puta u redakciji govorili da je ostao jedan od rijetkih kojemu je još stalo do vidljivosti, čitanosti, "odjeka i reagovanja".
Do toga "šta će običan svit reć", a on je taj "svit" znao ko svoj džep jer je neizmjerno duhovit i iskričav s lakoćom osvajao ne samo nježniji spol, već se čas posla uvlačio pod kožu svima bez obzira na društveni i ini status.To je vješto koristio dok je početkom stoljeća uređivao crnu kroniku ovog lista.
Suze Jele i Mare
Didić je valjda jedini od nas koji je na isti način pričao sa šefom države i zadnjim redikulom, izvlačeći iz njih samo ono što ga zanima za njegov idući novinski tekst. Napisao ih je desetke tisuća svaštareći dugo za brojna izdanja, čvrsto uvjeren da ih je pred njim bar još toliko. Tome penzija, kojoj se primaknuo na par godina, nije značila ništa niti kao misaona imenica. Ispada da je glavni urednik naših sudbina drukčije htio. Nenadano je pojačao nebeski desk posljednjim koji je za novinarstvo izgarao jednako od prvog do zadnjeg dana i koji informacije ne pabirči na internetu, kojem bi se uši zažarile na svaki objavljeni članak makar pod njim stajalo samo M. D.
S Markom Didićem utrnuo je ne samo paver onog starog, punokrvnog novinarstva, do kojeg se držalo i kojeg se vrednovalo statusno i materijalno; s njegovim odlaskom iz Ulice Hrvatske mornarice 4 iselilo se dječje veselje. Njegovu grlenost, osmijeh, kreativno ludilo za koje je šteta što ga nije ovjekovječio na kazališnim daskama ili filmu, ne da se zamijeniti. Ne, ne; nisu ovo puke fraze za in memoriam. Da nam više nema Didića, jednako će osjetiti svi zaposlenici "Slobodne": od njegovih dobrih drugova Jele na porti i Mare na osmrtnicama, što će za njim suze liti, preko čistačica, vozača i logistike, do novinara, urednika, menadžmenta.
Bez Didićevih verbalnih bravura, pučkih umotvorina sa Svilaje i Moseća, deseteraca u spomen na vile i ajduke, protuhe i junake, uz koje bi idealan soundtrack tvorile gusle i diple, nemoguće je zamisliti radni dan u redakcijskom mlinu. A on je, ipak, svanuo, i zato - proklet bio.
Adio, dobri Markane naš. Poleti u vječnost, sokole!