Ajme, šta me nasmija ovaj današnji pljusak. Lako za to šta sam i sama pokisla jer sam, pametnica, izašla iz kuće bez kišobrana, ali pokisli su svi koji su se u tih pola sata našli na otvorenom. Logično. Jer su isto bili bez kišobrana. A to kako su prihvatili činjenicu da su doslovno mokri do kože, to je – sve.
Gledam sav taj svit dok traje prolom oblaka i niko ni da produži korak. Svi pomalo. Nema priše. Kisnu bez da trepnu. Pripadnice ljepšeg spola u nekoć prekrasnim lepršavim haljinicama hodaju ulicama slijepljene, potpuno ravnodušnog izraza lica. Kisnu mobiteli, frizure se raspadaju...
Putnici na stanici na Općini isto ne brinu previše što im se kiša slijeva po glavi, licu... O turistima neću ni govorit, njima je sve easy... Kao, u čemu je problem? Vjerojatno u meni jer mrzim kišu i jer poludim kad me krenu bombardirati kapi, a ja nemoćna....
Svakako, za vrijeme najvećeg proloma oblaka zatekla sam se u "Prometovoj" jedanaestici i već mislim, ajme ko će od Parka mladeži po tom povodnju bez kišobrana u tankim šlapicama dobauljat do zgrade Slobodne Dalmacije. Nije to daleko, ali čim zakoračim iz autobusa, momentalno sam mokra, mogu odmah uć nazad i vratit se doma da se presvučem.
Pa kontam, stat ću ispod nadstrešnice i čekat da ludilo malo jenja. Skupa sa mnom izašao je i momak kojemu se isto, dalo se primijetiti, ova ljetna nevera nije nimalo svidjela. Jadan se čak i malo prepao – kad je u jednom trenutku zagrmjelo u blizini, na brzinu se prekrstio. Bože, pomozi, garant mu je prošlo kroz glavu. Morala sam se u sebi nasmijati na cijelu situaciju...
Ne znam je li mu na kraju pomogao Bog ili osoba s kojom je pričao na mobitel pokušavajući joj objasniti gdje se nalazi. Te na stanici na Parku mladeži, te preko puta "Dream caffea", te kod "Slobodne", nekako mi se učinilo da ga ne bere baš najbolje. Čekala sam tako da se kapljice malo prorijede i čim se to dogodilo, hrabro krenula naprijed.
Šlapice su šljapkale, pokisla jesam, ali ne ka pivac. On je ostao nervozno pogledavajući mobitel svako malo. Gledam mu u mokasinke od gamoša i mislim – pa sad bi stvarno nakon svega bila šteta da se smoče. Nadam se da ga je spasonosni prijevoz na kraju ipak pronašao.