Veliki je dan za sve Splićane, a posebno za mons. Zdenka Križića kojemu je ovo prvi put da kao splitsko-makarski nadbiskup predvodi misu za blagdan sv. Duje biskupa drevnog grada Salone i mučenika za vrijeme vladavine rimskog cara Dioklecijana. Kazao je da o svetom Dujmu znamo malo i puno. Malo s obzirom na njegovu biografiju, ali puno s obzirom na baštinu koju nam je ostavio.
- Sveti Dujam je poslan kao misionar u Salonu, tada glavni grad rimske pokrajine Dalmacije, gdje je postao i njezin prvi biskup. Vodio je biskupiju oko 20 godina, ali nemamo značajnijih podataka o njegovu životu i djelovanju. Njegov ovozemaljski život je završio mučeničkom smrću 304 godine, za vrijeme progona cara Dioklecijana koji je u susjedstvu, ovdje u Splitu, sagradio svoju impozantnu palaču, ljetnikovac, ali i svoj mauzolej sa željom da tu za trajno ostane.
Sveti Dujam je pokopan na Manastirinama, da bi nakon propasti Salone, njegovo tijelo preneseno baš u Dioklecijanov mauzolej koji je potom postao katedralom. Tu se očituje određena ironija povijesti: mučenik završava na mjestu gdje je bio grob njegova mučitelja. Mučitelj je potisnut, morao je napustiti impozantno zdanje svoga počivališta i ustupiti mjesto svojoj žrtvi. Tako to redovito biva: žrtve pobjeđuju svoje ubojice, žrtve se slavi, a ne ubojice - poručio je nadbiskup okupljenima.
Dodao je da je sv. Dujam postao poznatiji nakon svoje mučeničke smrti te naglasio da riječ mučenik dolazi od grčke riječi za svjedoka, a upravo to je Isus tražio od svojih učenika, da mu budu svjedoci.
- Mučenici nisu bili ljudi koji su voljeli smrt, nego su voljeli život. Oni su u svojoj vjeri iskusili Isusovu blizinu i istinu koju je Isus naviještao, a ta je da je on uskrsnuće i život. Zbog te istine oni nemaju straha dati ovozemaljski život jer su bili uvjereni da dobivaju onaj vječni gdje više nema ni suze ni boli. Za njih umrijeti ne znači izgubiti život. Sa smrću gubi samo onaj koji se poslije smrti ničemu ne nada - naglasio je.
Kazao je da ne smijemo biti kršćani samo imenom, već i životom te dodao da su neki danas vjernici "za svaki slučaj".
- Zato ne možemo govoriti danas o tradicionalnom kršćanstvu. Takvoga kršćanstva je sve manje ili ga gotovo nema. U prvim kršćanskim vremenima se govorilo: „Kršćanin se ne rađa, kršćaninom se postaje“. Mnogi su postajali kršćanima, a dolazili su iz poganstva. I sveti Duje je postao kršćanin po svom osobnom izboru, svom osobnom otkriću Boga. Bez osobnog susreta s Bogom nema prave vjere, nema autentičnog kršćanstva.
Negdje od petog stoljeća se počelo govoriti, kada se rodi dijete u kršćanskoj obitelji, da se: „Rodio kršćanin“. Znalo se sa velikom sigurnošću da će to dijete biti odgojeno u vjeri jer se u obitelji redovito molilo, svi članovi obitelji su redovito sudjelovali na nedjeljnom euharistijskom slavlju, sakramentalni život je bio uzoran. Dijete je imalo pred očima svjedoke vjere - rekao je.
Smatra da danas, u brojnim slučajevima nije tako. Roditelji se danas pobrinu da im djeca prime sakramente inicijacije, pa i to, ako je ikako moguće nekim prečacem, zaobilaženjem određenih obaveza.
- Isus se nikome ne nameće. Traži od učenika slobodan izbor. Ali je prije važno dobro ga upoznati da bi se moglo birati. Mnogi ga odbace, a da ga nikada nisu upoznali. Ili su možda upoznali kršćane čiji život nije imao nikakve sličnosti sa Isusovim životom, pa su Isusa odbacili jer su upoznali njegovu iskrivljenu sliku u životu onih koji se nazivaju kršćanima.
Ne trebamo se zbog toga obeshrabriti što je vjernika manje. Ne trebamo se niti čuditi što župa može brojati 3.000 krštenika, a na nedjeljnoj misi ih nema niti 10%. Čak je, rekao bih, i normalno da kršćanska zajednica bude mala, da bude „malo stado“, kako će govoriti Isus. Ali je važno da taj mali broj bude autentičan.
Stoga se danas ne trebamo žalostiti što su prošla vremena kršćanskih masa, nego se radovati malom broju vjernih koji znaju kome su povjerovali i trude se biti dosljedni. Zahvalni smo Bogu što u našem narodu danas ima podosta takvih - zaključio je nadbiskup.
U euharistijskom slavlju su sudjelovali brojni biskupi, među njima mons. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u RH, mons. Dražen Kutleša, zagrebački nadbiskup metropolit i predsjednik HBK, mons. Mate Uzinić, riječki nadbiskup metropolit, mons. Rrok Gjonlleshaj, barski nadbiskup i apostolski upravitelj kotorski, mons. Vjekoslav Huzjak, bjelovarski biskup, mons. Jure Bogdan, biskup vojni ordinarij u RH, mons. Tomislav Rogić, šibenski biskup, mons. Ranko Vidović, hvarski biskup, mons. Roko Glasnović, dubrovački biskup, mons. Ivo Martinović, novoimenovani požeški biskup, mons. Želimir Puljić, zadarski nadbiskup u miru, mons. Marin Barišić, splitsko-makarski nadbiskup u miru, mons. Ilija Janjić, kotorski biskup u miru, mons. Ante Ivas, šibenski biskup u miru, mons. Richard Pavlić, dijecezanski upravitelj gospićko-senjske biskupije, mons. Krunoslav Novak, generalni tajnik HBK te mons. Alvaro Ernesto Isurieta Y Sea, tajnik nuncijature u RH.