"Uvik nešto fali. Odmalena je boca ulja na zadnje 2 kapi, nema više toalet papira, šampon na zadnje tri kapi, nema se za gumicu u osnovnoj školi, pa pljuvačkom brišeš slova. Neadekvatna odjeća. Prerastaš patike, pa zgrčenih prstiju hodaš da bi noga mogla stat u patiku. Dolazak policije zbog buke, a ne i zbog obiteljskog nasilja. Ne gledaš na filmu nego u svojoj obitelji ‘uvjetna kazna, odlazak i boravak na psihijatriji, pokušaj samoubojstva, pokušaj davljenja i samoobrana nožem, alkoholizam, morfij, prekršajna prijava, smrt roditelja‘. Učiteljica tjelesnog sumnja da nosiš dugi rukav zbog dopa, a nosiš duge jer nemaš za kratke. Kradeš sa 14 godina robu da imaš šta obuć. Tri puta tjedno piješ, alkohol držiš u ormaru. S dvije kune ideš do pekare usrid noći i stari pekar sa smiluje i da više kruva nego šta imaš novaca", započeo je na Redditt-u svoju tužnu životnu priču naslovljenu "Biti na dnu društva - moja priča” jedan mladi Splićanin iskreno i emotivno predočivši svu okrutnost odrastanja uz roditelje alkoholičare i psihičke bolesnike.
"Ekipa se navlači na speed, prijatelj postaje diler da bi prihranija ženu i sina. Sva rodbina ne želi imat kontakt s tvojom obitelji. Božić je zbog alkohola okupan suzama. Mater priti da će nas dicu dat u popravni dom. Nemaš koga ni pitat za pomoć jer nismo u sustavu socijalne skrbi, pa živiš tako da se zalivaš toplom vodom jer bojler u tušu ne radi. Frižider ne radi. Jedeš manistru na pome, rižu, pomfrit, sendviče i tako par godina. Špaher - od 4 kola, radi samo 1 za plin i 1 za struju. Pećnica ne radi. Posudiš novce od susjede. 50 kuna. Prezirnim pogledom te gleda i pita: ‘Na šta ćeš potrošit?‘ Njeno gađenje ti ulazi u svaku poru tila. Žena koja me čuvala kao dite, sada osjeća gađenje prema meni. Žena koja mi se radovala, sada me ne vidi. Osjećam se nevidljivo i odgovaram kroz suze:‘Za mliko, kruv, sir...‘ U tom trenutku ona uzdahne i vadi spizu i tjera me da jeden. Mrzim sebe i svoj život. Dno. Studiram i radim, a nemam osnovne uvjete za život. Život u okrilju alkohola i psihički bolesnih roditelja mi ne daje disati ni šansu da se izvučem. Sav novac od studentskog posla odlazi na dugove”, napisao je Splićanin ne krijući kako je ostao "bez cile ekipe jer su se oni navukli na speed", a on sam je odbijao biti dio njihove priče. Kao i većina socijalnih slučajeva, ostao je, kaže, u mladim danima bez roditelja.
Nema ljubavnu vezu jer osjeća sram. Pokušava među normalnima skrivati svoj život. Tako godinama...
"Jedini izlaz pronalazim u trčanju na Marjanu. Tu sam junak tog trenutka, Rocky Balboa. Biti bez ekipe koja je kao obitelj jer svjesno izabereš da ne želiš na krivi put. Biti u samoći. Biti kao Pale sam na svijetu. S normalnima ne možeš, sa ovisnicima ne želiš. Ostaješ sam. Viruješ da ćeš barem naći ljubav i nekog tko će prepoznati ‘beznačajne hobije’ koje imaš, a koji su utemeljeni na zdravim vrijednostima. Koliko je uspjeh velik za dite poput mene kada postane odrasla osoba i pri tom ne šteti sebi ni društvu? Taj uspjeh vidim ja, ali drugi nisu ni svjesni koliko muke i truda je uloženo da u uvjetima u kojima s deset godina ideš u dućan kupit roditelju bocu alkohola - Ipak izrastaš u mladu osobu koja ne pije, ne puši i ne drogira se", zaključio je splitski mladić izazvavši salve komentare podrške, ohrabrenja i pohvala za borbenost i snagu zbog koje nije pokleknuo u užasnim životnim okolnostima.
"Samo naprid, vrti svoj film i budi glavni akter. Rocky rules!”, “Bio bi jako tužan kad bi osoba poput tebe odustala od života! A kad do sad nisi, jako je mala šansa da hoćeš. Živ i zdrav bio neznanče. Svako dobro ti od srca želim”, “Stari moj, ako ima nešto spektakularnije od ovog što si napisao, to si TI. Želim ti svu sreću ovog svijeta, nikad, ali baš nikad ne odustaj”, “Svaka čast borče”, “Samo naprijed care, uz tako jaku glavu možeš sve kaj zamisliš!", podržali su ga, između ostalog komentatori objave. Jedan se javio s ironičnom opaskom:”Javi se u socijalno, jbt. Pomoći će”, a drugi samo kratko poručio.”Pošalji aircash kod za uplatu na 200 eura, šaljem ti”.
Autor posta dobio je i prijedlog da mu je najbolje otići iz Hrvatske:”Prijatelju moj, iskreno, najiskrenije! Odi van! Vanka! Biži odavde sad i odmah! Jesi završia taj studij? Ako nisi, a na puti si da jesi onda izdrži, ako si od sad, onda ces završiti to! Ako si završia, ili nisi, a nećeš, odmah, ali odmah karta za bilo koju napredniju državu, najvjerovatnije će ti to biti Irska, jer se priča engleski i lakše ćeš se snaći. I viruj mi, nisi pi... jer bižiš, heroj si, jer bižiš od svega što si ovdje dobio, a to je koliko vidim da si i sam naveo, jedno veliko sranje. Vani ti nema pretvaranja, nema skrivanja života, vani počinješ od nule! Ali to je tvoj novi pocetak. I prihvati ga, i uzivaj u svakom teškom trenutku, jer znaš da je opet lakše od onoga kroz što prolaziš ovdje! Vani nema krivih pogleda, a ima mnoštvo ljudi koji će podiliti osmijeh s tobom, bez ikakvog očekivanja ičega zauzvrat”.
No, bilo je i onih, koji smatraju kako, zahvaljujući ispravnim životnim vrijednostima i upornosti, bolji život od onoga kojega je iskusio do sada možda može ostvariti i u Hrvatskoj.
"Znam da ću zvučat patetično, ne poznajem te, ali osjećam silni ponos. Ti si jedna rijetka jedinka i blago ovom svijetu što te ima. Jako malo ljudi je toliko svjesno, realno i racionalno. Obično okruženje u kojem odrastamo prihvatimo kao normalno i za drugačije ne znamo. Samim time što si sam uvidio u kakvom okruženju se nalaziš je ogromna stvar! Molim te, iako me ne poznaješ nemoj ikada odustati! Završit ćeš taj faks, pronaći ćeš pristojno plaćen posao, uradit ćeš koju faturetu i, vjeruj mi, bit će bolje. Posli kiše uvik dođe sunce, pa tako će i tvoje doć. A na samoću nemoj gledat porazno, nekad je bolje biti sam. Želim ti svu snagu ovoga svita”.