Uoči Pokladnog utorka, grupa prijateljica i prijatelja, zaljubljenih u maškaravanje i pokladna ludesanja maškarala je doslovno sve splitske skulpture, a noćna akcija imala je prigodnu poruku: "I kip se maskira, a ti nisi!", što je poziv Splićanima koji pomalo zaboravljaju na krnjevalske svečanosti da navuku masku i prepuste se guštima.
"Morete" su tako dobili Miljenko Smoje na Matejuški, sfinge na Peristilu i pred Jupiterovim hramom, Josip Hatze, Rade Končar, Ivan Lučić Lavčevič i Ante Marasović na Bačvicama, Žena s djetetom kod Rodilišta, Emanuel Vidović i Ante Bezić na Lovretu, tovarčić u Radunici, Franjo Tuđman na Istočnoj obali, Marko Marulić na Voćnome trgu, Gajo Bulat pred kazalištem, Histrion na Mihovilovoj širini, Orson Welles na Brodarici, mali Vukovarac i Pozdrav suncu na Bolu, Bajdo Vukas i Frane Matošić na Poljudu... Čak i čuvena brončana bankina za kočije na kantunu sjeveroistočne kule Dioklecijanove palače okićena je maskicom!
Ekipa je sebi stvarno dala truda i noću obišla sve likove iz bliže i dalje povijesti pokazavši kako pod maskama nema ideoloških i povijesnih razlika, baš kao u Arsenovoj pjesmi iz davne 1962. godine: "Maškare, ča mogu maškare". A mogu sve!
Stoljećima je, uz Sudamju, Krneval u Splitu bio glavna gradska fešta kad su na ulice maškarani izlazile sve generacije kako bi ludovali cijelog dana, pa u ponoć na zvuk najvećeg zvona sa svetoga Duje izveli šentencu Krnji i spalili ga, okrivivši ga najčešće za zajedničke grijehe i propuste.
Muškarci su se maškarali u Turčine koji ne prestaju pušiti, u druge narode, ali i u različite zanate poput ribara, inženjera, doktora, a neki su se maskirali čak i u lopove. Žene bi se maskirale u gospodarice ili sluškinje. Postoje priče da su se neki maskirali čak i magarce.
Nekoć bi se kod samostana sv. Frane digao ciganski tabor, a djeca bi hvatala Splićane da im gataju iz ruke. Pokladni utorak je bio najveseliji dan u Splitu.
Nije bila rijetkost ni da se momci oblače u cure, a cure u momke dok su se neki oblačili u lancune, a maska im je bila mrtvačka glava. Inače, prvi podatak o splitskome karnevalu navodi Marko Marulić u pjesmi "Poklad i korizma".
Splitski krnjeval po svojoj raskalašenosti uspoređivao se s onim u Nici, a trgovci su prodavali na tisuće moreta tovara, prasaca, medvjeda, sultana, vukodlaka, krnjavih baba, kapa, čibuka i svih drugih krnjevalskih artikala. Danima uoči Pokladnog utorka muškarci bi puštali kosu a žene krojile kostime.
Splićanima je uz Sudamju karneval bio najveća fešta, zabava za sve slojeve društva i bogate i siromašne. Nekadašnja spontana karnevalska ludovanja Splićana, danas su neponovljiva. Nema više erotskih i kulinarskih pobuda koje su ga nekoć poticale, danas je on ostao tek dio folklornog naslijeđa.
Ritam krnjevali udarali su Cukuni: osobnu gardu princa Krnje osnovali su picigamorti, ribari, fakini, konopari, bikari, peškaruše, lavandere, karbunjeri. Prema podacima iz humorističnih listova, Cukuni (Tikvani) su utemeljeni 1889. Godine:
- Ča ćemo ga bubat sutra i rutavat sve do jutra – bila je cukunska himna na njihov blagdan na Pokladni utorak, uvukavši gotovo sve stanovnike grada u najmasovniju gradsku manifestaciju čiji korijeni sežu još od antičkih vremena.
Velika obnova Splitskoga krnjevala dogodila se sredinom devedesetih godina, tradicija je ponovno oživjela i u godinama koje su slijedile sve je više Splićana dolazilo u gradsko središte.
U izvedbama je bilo angažirano više od dvjesto ljudi, obnovljena je Krnjevalska udruga Cukuni, nezaobilazni Meštar krnjevala preuzeo je palicu, pokrenut je i Dječji krnjeval, gradom su se kretale kićene povorke, a upriličeni su i balovi u kazalištu. Pridružuju im se najkreativniji umjetnici mlađe generacije, a maškaranih građana na ulicama je i nekoliko desetaka tisuća.
Nažalost, nakon 2010. godine zanimanje građana za krnjeval ponovno opada, a stotine maškara ipak su se zabavljale na ulicama i po kafićima. Splitski krnjeval ipak nije izgubio svoju notu provokativnosti u svojim proglasima i šentencama posebno aludirajući na komunalna događanja.